Priča prva: Oda Nobunaga
Oda Nobunaga rođen je 1534. u Japanu kao nasljednik moćnog klana Oda. U mladosti je bio poznat kao neobičan i neozbiljan, ali nakon smrti oca preuzima vlast i učvršćuje položaj uklanjanjem suparnika. Njegov veliki uspon počinje 1560., kada u bitci kod Okehazame s malom vojskom porazi mnogo jačeg neprijatelja. Time stječe ugled i privlači saveznike. Postupno osvaja središnji Japan, ulazi u Kyoto i svrgava šoguna, postajući najmoćniji gospodar zemlje. Uveo je nove vojne taktike, koristio vatreno oružje i jačao trgovinu.
Na vrhuncu moći 1582. izdaje ga general Akechi Mitsuhide. Dok je Nobunaga boravio u hramu Honnō-ji u Kyotu, Mitsuhide ga iznenada napada i opkoljava. Shvativši da nema izlaza, Nobunaga izvršava seppuku. No Mitsuhide izdajom nije učvrstio vlast niti stekao legitimitet. Ubrzo ga poražavaju i ubijaju drugi generali, čime njegov pokušaj preuzimanja vlasti završava nakon samo nekoliko dana.
Priča druga: Julius Cezar
Julius Cezar ubijen je 15. ožujka 44. pr. Kr. u rimskoj kuriji, kada ga je skupina od tridesetak senatora napala noževima. Među njima su bili Marcus Junius Brutus i Gaius Cassius Longinus, koji su vjerovali da uklanjaju tiranina i spašavaju Republiku. Međutim, umjesto slobode, Rim tone u novi građanski rat.
Cezarovi nasljednici, Oktavian (Augustus) i Marko Antonije, okupljaju snage i pokreću osvetu. Zavjerenici ubrzo gube podršku naroda i bivaju progonjeni širom Rimskog svijeta. Presudni poraz dolazi 42. pr. Kr. kod Filipa, gdje Brutus i Kasije, suočeni s porazom, počine samoubojstvo. U godinama koje slijede, svi glavni sudionici atentata bivaju uklonjeni – ubijeni u bitkama, pogubljeni ili natjerani na samoubojstvo. Tako je skupina koja je pokušala srušiti jednog čovjeka na kraju potpuno nestala, a Rim umjesto Republike dobiva carstvo.
Priča treća: Ruhollah Khomeini
Ruhollah Khomeini preuzeo je vlast u Iranu 1979. tijekom velike revolucije protiv šaha Mohammad Reza Pahlavija. Šahov režim bio je sve nepopularniji zbog represije, nejednakosti i bliskosti sa Zapadom. Njegova vlast više nije osiguravala stabilnost niti prosperitet. Masovni protesti zahvatili su cijelu zemlju, a vojska je unatoč neviđenoj represiji gubila kontrolu.
Khomeini, koji je godinama bio u egzilu, postao je simbol pobune. Njegove poruke širile su se među narodom, a različite skupine – studenti, radnici i vjerski krugovi – ujedinile su se protiv vlasti. U siječnju 1979. šah napušta Iran, čime režim praktički pada. Khomeini se ubrzo vraća u Teheran, gdje ga dočekuju milijuni ljudi. Privremena vlada brzo gubi utjecaj, dok Khomeini i njegovi pristaše preuzimaju ključne institucije. Uslijedili su referendumi kojima je ukinuta monarhija i proglašena Islamska Republika. Time je Khomeini postao vrhovni vođa i legitimirao svoju vladavinu za buduća desetljeća.
Priča četvrta: Muammar Gaddafi
Muammar Gaddafi preuzeo je vlast u Libiji 1. rujna 1969. kroz vojni udar protiv kralja Idrisa I. Kao mladi časnik i vođa skupine “Slobodnih časnika”, Gaddafi je iskoristio nezadovoljstvo zbog korupcije, siromaštva i strane dominacije nad naftom.
Dok je kralj bio izvan zemlje na liječenju, Gaddafi i njegovi saveznici pokrenuli su brzo i dobro organizirano preuzimanje vlasti. Zauzeli su ključne točke u Tripoliju i Bengaziju – vojne baze, radio-stanice i državne institucije – gotovo bez otpora. Udar je prošao bez većeg krvoprolića. Gaddafi je putem radija objavio kraj monarhije i uspostavu republike. Formirano je Revolucionarno vijeće koje je preuzelo vlast, a Gaddafi je postao njegov vođa. Ubrzo je eliminirao protivnike i postao apsolutni vladar Libije na više desetljeća.
Tumačenje
Prva i druga priča opisuju izdaju legitimnih političkih vođa. Oda i Cezar, unatoč brutalnosti i brojnim neprijateljima, uživali su legitimitet vlasti – društvo ih je priznalo kao vladare koji osiguravaju red i prosperitet. Napasti legitimnog vladara znači staviti si omču oko vrata: izdajnici gube podršku i brzo propadaju.
Temeljni pogon ovog procesa nalazi se u dubini čovjekova bića. Čovjek kao društveno biće prirodno traži instituciju koja jamči red, sigurnost i napredak. Ako vlast to postiže, dobiva aktivnu i pasivnu podršku; ako ne, podrška se povlači i vlast postaje kratkog vijeka.
Treća i četvrta priča pokazuju uspješne promjene: ni Khomeini ni Gaddafi nisu imali vojsku na početku, ali stari vladari (šah i Idris) izgubili su legitimitet zbog represije i korupcije. Oni su ponudili novu strukturu koja je zadovoljila društvene potrebe, brzo preuzimajući institucije i podršku.
Ključni princip: Vladar s legitimitetom nedodirljiv je – izdaja završava eliminacijom izdajnika. Napad na delegitimiranog vladara može učvrstiti novu vlast ako napadač legitimira svoju vladavinu. Politički svijet vrti se oko legitimacije i delegitimacije; nasilje, moć i vojske samo slijede taj osnovni zakon.
Odgovori