Uvod
Osnovni pojam za razumijevanje fenomena sljepoće pored zdravih očiju jeste ideja reframinga (preuokviravanje). To je ona shema kada istu situaciju počnemo gledati na drugi način.
Za primjer. Kada turisti dođu u pasivni kraj – recimo Plitvice, prvo ih mještani smatraju smetnjom, a onda u nekom trenutku ti isti turisti postanu odlična prilika za laku zaradu.
Reframing označava promjenu načina na koji interpretiramo neku pojavu, ali unutar istog sustava razumijevanja. Ne moramo mijenjati kompletan doživljaj svijeta da neki događaj ili pojavu počnemo gledati na drugi način.
Paradigma, s druge strane, određuje sam okvir kroz koji samu stvarnost promatramo. Kada se paradigma promijeni, ne mijenja se objašnjenje jedne pojave, nego se mijenja cijeli sustav pojmova kroz koji tumačimo svijet. Gotovo sve što smo znali i značenja koja smo povezali s fenomenima sada postaje teret za razumijevanje nove perspektive. Gotovo svako tumačenje sada je izokrenuto. A odricanja od kapitala, bilo materijalnog ili intelektualnog, protiv same prirode je čovjeka.
O čemu se radi kod promjene paradigme i zbog čega promjena paradigme zahtijeva prije svega odricanje, možemo pronaći na nizu povijesnih primjera koje je obrađivao filozof znanosti Thomas Kuhn u djelu Struktura znanstvenih revolucija.
Primjer stare paradigme: teorija flogistona
Jedan od najpreglednijih primjera za razumijevanje promjene paradigme dolazi iz povijesti kemije: prijelaz s teorije flogistona na modernu kemiju kisika u 18. stoljeću. Da bismo razumjeli koliko je ta promjena bila duboka, moramo se najprije vratiti u vrijeme kada moderna ideja kemijskog elementa nije postojala.
Danas nam je gotovo samorazumljivo da je materija sastavljena od elemenata poput kisika, dušika, željeza ili ugljika. Periodni sustav elemenata dio je osnovnog obrazovanja i čini temelj moderne kemije. Međutim, u 17. i velikom dijelu 18. stoljeća takav način razmišljanja još nije postojao. Kemija se tada nalazila na prijelazu između alkemije i moderne znanosti, a pojmovi kojima su se znanstvenici služili bili su mnogo fluidniji i filozofskiji.
U dugoj tradiciji koja seže još do antičke filozofije govorilo se o četiri temeljna principa: zemlji, vodi, zraku i vatri. Ti elementi nisu bili kemijske supstance u današnjem smislu, nego opći principi koji su opisivali svojstva materije. Zemlja je označavala čvrstoću i težinu, voda tekućinu, zrak lakoću i pokretljivost, a vatra toplinu, energiju i promjenu (ovo je značajno reduciran opis znanja tadašnjeg vremena, no kao kroki konteksta vjerujem da je dovoljno).
Iz tog intelektualnog okruženja razvila se u 17. stoljeću i teorija flogistona. Flogiston je zamišljen kao univerzalna supstanca zapaljivosti koja se nalazi u svim zapaljivim materijalima. Kada nešto gori, smatralo se da materija oslobađa flogiston u zrak. Vatra i toplina bile su vidljivi znak tog procesa.
Na prvi pogled to izgleda kao jednostavna hipoteza o gorenju. Međutim, u stvarnosti je ta ideja organizirala gotovo cijelo razumijevanje kemije tog vremena.
Sagorijevanje je interpretirano kao proces gubitka flogistona. Drvo, ugljen ili ulje smatrali su se bogatima flogistonom jer dobro gore. Ono što ostaje nakon gorenja smatralo se materijom iz koje je flogiston već izašao.
Ista logika primjenjivala se i na metale. Metal sadrži flogiston, a kada se zagrijava ili „gori“, on gubi flogiston i pretvara se u prah koji su kemičari zvali kalx. Hrđanje željeza tumačilo se kao spor proces oslobađanja flogistona. Metal postupno gubi flogiston i pretvara se u oksid.
A što je disanje? Tijelo tijekom disanja oslobađa flogiston u zrak. Zrak je mogao primiti određenu količinu flogistona, ali kada bi se „zasitio“, više nije mogao podržavati život ni gorenje. Čovjek se ne bi ugušio zbog nedostatka zraka, već zbog nemogućnosti izbacivanja flogistona iz organizma.
Zrak je jedna supstanca koja može biti više ili manje „flogistonizirana“. Ako je zrak već bogat flogistonom, gorenje ne može nastaviti. Ako ga ima malo, zrak može primiti još flogistona i podržavati vatru.
Novootkriveni plinovi interpretirani su kroz flogistonsku teoriju. Ono što danas nazivamo vodikom smatralo se gotovo čistim flogistonom jer je bio izrazito zapaljiv. Ugljični dioksid bio je „fiksni zrak“, odnosno zrak koji je već vezan uz neku tvar i više ne može primiti flogiston.
Kriza modela i nova paradigma
Problem za flogistonsku teoriju počeo je kada su prepoznate anomalije koje se nisu uklapale u taj model.
Metal nakon sagorijevanja postaje teži, a ne lakši. Ako metal gubi flogiston, trebao bi izgubiti masu. Kako bi spasili teoriju, neki su kemičari čak predlagali da flogiston ima negativnu masu. No to je bilo u kontradikciji s postojećim znanjem o flogistonu.
Krajem 18. stoljeća francuski kemičar Antoine Lavoisier, vrlo pedantan čovjek, počeo je mjeriti proces gorenja u hermetički zatvorenim posudama. I kroz precizno vaganje pokazao je da se pri sagorijevanju tvari ne oslobađa neka eterična supstanca iz materije, nego se tvari zapravo spajaju s plinom iz zraka – kisikom. Sagorijevanje po njegovoj interpretaciji eksperimenta nije bilo gubitak, nego kemijska reakcija s nečim iz zraka. Naime, masa hermetički zatvorene posude nakon gorenja ostala bi ista.
To je bilo revolucionarno otkriće. Stvari su sjele na svoje mjesto, anomalije koje je flogistonska teorija imala sada su banalno i konzistentno objašnjene.
Netko bi pomislio da je kemija otišla na viši nivo praktički preko noći. Ali to se u stvarnosti nije dogodilo. No gdje je zapelo?
Lavoisier je objavio svoje epsko djelo 1789. i kako je bio etablirani član francuske akademije znanosti, proboj ideje u Francuskoj bio je brz prije svega zahvaljujući njegovom autoritetu.
U Engleskoj i Njemačkoj dolazi do značajnog otpora. Novi način razmišljanja zahtijeva potpuno novu interpretaciju gotovo svega što su engleska i njemačka akademija znale o kemiji i koliko god da govorili o strogo empirijskoj znanosti, prihvaćanje nove znanstvene paradigme elemenata i kisika kao supstance koja uzrokuje gorenje trajala je oko dvadeset godina dok flogistonska teorija nije napustila svijet mainstream znanosti kao pogrešna interpretacija kemijske stvarnosti.
Ovdje bih primijetio interesantan detalj. Znanstvenik Joseph Priestly koji je otkrio “deflogistonirani zrak”, ključnu stvar za pokuse Lavoisiera, do svoje smrti nije prihvatio novo tumačenje svoga eksperimenta, niti ideju da je upravo on otkrio novi element – kisik.
Znanje koje su imali znalci ih je spriječilo da sagledaju stvari na novi način i oni su postali upravo suprotno od onoga za što znanstvenike smatramo. Kako je odricanje od bilo kakvog kapitala, uključujući intelektualni, neprirodno životu i čovjeku, dotični su tako postali kočničari znanstvene spoznaje.
To pokazuje ključnu stvar: u složenim sustavima afirmacija presedana koji udara u suštinu paradigme zna potrajati desetljećima. Istina sama po sebi nije dovoljna – nova paradigma mora postati standard u glavama ljudi što često zahtijeva nove generacije neopterećene slijepim ulicama starih paradigmi ili pomoć jakog autoriteta, što je primjer utjecaja Lavoisiera u Francuskoj.
Zaključak
Priča o kisiku i flogistonu zato nije samo povijest kemije. Ona je primjer kako se radikalne ideje šire: sporo, uz otpor starih struktura uma, ali s potencijalom da u jednom trenutku potpuno zamijene postojeći poredak stvarnosti.
Da bi se prihvatila nova paradigma, potrebno je radikalno prekrojiti mentalne mape. Kontraintuitivno se odreći bezbrojnog viška. I što više znamo, kada dođe do promjene paradigme, velika je šansa da ćemo zbog potrebe zaštite svoga kapitala postati kočničari promjena.
Zato kada se pojavi nova paradigma, znanstvena, društvena, kulturna ili politička, pojava zvana “slijepi pored zdravih očiju” njezin je najprirodniji pratitelj.
Naravno, promjena paradigme nije pitanje samo u znanosti, promjene paradigme postoje u svim poljima znanja: kulturi, društvu, politici.
Tako za primjer, kada se pojavi nova politička paradigma, tada pojedinci, grupacije i institucije koje su duboko u postojećem sustavu paradoksalno to najteže mogu prepoznati. Bilo da su te osobe znanstvenici, aktivisti, političari, novinari, medijski dobro informirani.
Zato valja naglasiti za kraj.
U stabilnim vremenima napredujemo stjecanjem novih znanja. No u kriznim vremenima, proces je suprotan.
U krizna vremena napredujemo upravo spremnošću da odbacimo višak.
Odgovori