Read a page, searched the web
U seriji Better Call Saul postoji scena koja objašnjava cijeli lik protagoniste. Mali Jimmy McGill radi u očevoj trgovini u predgrađu Chicaga. Otac je dobričina kakvog nema, cijeli ga kvart poznaje i voli, i nikome ne zna reći ne.
U trgovinu ulazi neznanac s tužnom pričom: auto mu se pokvario, a ima malo dijete i treba mu novca. Jimmy odmah vidi da laže i upozori oca. Otac ga ne želi ni čuti, jer ga je više strah da ne odbije nekoga kome pomoć stvarno treba, i da mu novac.
Dok otac u stražnjoj prostoriji traži dio za neznančev auto, neznanac za isti taj novac kupi cigarete. Jimmyju otvoreno kaže da na svijetu postoje vukovi i ovce, i da mora odlučiti što će biti. Jimmy zatim novac od tih cigareta iz kase stavi u svoj džep.
Tu se rađa Saul Goodman. Godinama kasnije brat Chuck otkrit će da je Jimmy malo po malo iz kase odnio tisuće dolara. Otac nije htio vjerovati da bi njegov Jimmy to učinio. Trgovinu je morao prodati i umro je pola godine kasnije.
Jimmy je počeo varati iz dva razloga. Prvi je ogorčenost prema ocu koji je dopuštao da ga varaju. Drugi je oportunizam i odluka da on nikada neće biti kao otac, ovca koju svatko može ošišati. I kad se poslije sjeća očeve trgovine, za propast ne krivi sebe, nego oca, koji je bio previše mekan i svakome davao.
Otac je bio dobar čovjek. Ali svojim drugim obrazom nije hranio samo prevarante s tužnim pričama. Uz njega je odrastao sin koji je postao jedan od njih.
Biblija
„Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.“ (Mt 5,38-39)
Ovo je, vjerujem, najštetniji savjet u cijeloj Bibliji. Zvuči plemenito, a sustavno uništava ono na čemu stoji svako zdravo društvo: povjerenje.
To ne kažem iz moralne pozicije, nego iz računa. Teorija igara, grana matematike koja se bavi time kako se ponašati kad tvoj ishod ovisi o tuđem potezu, o tome ima vrlo precizan odgovor. Pravilo koje Isus u tim stihovima odbacuje, oko za oko, pobjeđuje. Pravilo koje nudi umjesto njega nije tek gubitničko. Ono je temelj za jačanje kulture parazitiranja, jer gdje ima ovaca, neće faliti vune.
Igra povjerenja
Američki politolog Robert Axelrod koristio je teoriju igara da razvije modele koji opisuju društvene procese: kako među sebičnim ljudima, bez ikakve središnje vlasti, nastaju suradnja i norme ponašanja na kojima počiva moral. Organizirao je turnire na kojima su znanstvenici slali računalne programe da igraju jedni protiv drugih, a pobjeđivala je najjednostavnija strategija, milo za drago. Iz toga je izveo savjet koji vrijedi i danas: uzvrati i suradnju i izdaju.
Na tim modelima napravljena je igra The Evolution of Trust, i ovim putem pozivam svakoga tko je nije igrao da je odigra. Odigrati je puno zornije od rečenica prenesenih u ovaj tekst, a igra je baza za razumijevanje evolucije povjerenja i samog morala. Pravilo je jednostavno: tko u stroj ubaci novčić, drugome stroj izbaci tri.
Već na prvom potezu, igraču koji na varanje odgovori suradnjom, igra kaže: „Avaj, okreneš li drugi obraz, samo dobiješ šamar.“
Prvi krug: drugi obraz, Kopija i Varalica
Za razumijevanje su dovoljna tri lika:
Drugi obraz (u igri Always Cooperate): što god napravio, odgovara suradnjom.
Kopija (Copycat): prvi potez surađuje, a dalje radi ono što si ti napravio u prošlom potezu. To je milo za drago, oko za oko koje počinje suradnjom.
Varalica (Always Cheat): uvijek vara.
Igra ih pusti da igraju jedni protiv drugih kroz niz turnira. Gubitnici ispadaju, a pobjednici se umnožavaju, kao ponašanja koja se u društvu napuštaju ili oponašaju. Na početku je najviše onih koji okreću drugi obraz.
- Drugi obraz hrani varalice. Dok ima puno onih koji okreću drugi obraz, varalice prosperiraju i množe se.
- Drugi obraz nestaje. Iskorišteni do kraja, oni koji okreću drugi obraz ispadaju iz igre.
- Ostaju Kopije i varalice. Kopije surađuju međusobno, a varalicama vraćaju istom mjerom.
- Varalice ispadaju. Ne mogu surađivati ni s kim, pa postaju inferioran evolucijski model, koji je radio samo dok je bilo onih koji okreću drugi obraz.
Na kraju svijet naslijedi Kopija.
Mušterija, a ne svetac
Onaj tko bezuvjetno daje u očima drugih nije svetac, nego mušterija. Varalica ga ne poštuje, nego ga vidi kao resurs, i dok takvih ima, varanje je najisplativiji posao u igri.
Drugi obraz je prirodni komplement varalice. Jedni bez drugih ne mogu postojati, i igra to pokazuje doslovno: Varalice jačaju dok ima onih koji okreću drugi obraz, a kad njih nestane, nestanu i one. To su dva prsta iste ruke s neraskidivim sudbinama.
Ali problem nisu samo varalice. U igri postoji i lik bez ikakvog plana i zle namjere, koji samo ponavlja ono što mu prolazi. Među onima koji uvijek okreću obraz pobjeđuje upravo on: omakne mu se varanje, druga strana ne uzvrati, i on jednostavno nastavi varati.
Tako je i u životu. Mnogi ljudi ne razmišljaju puno, nego oportuno preuzimaju praksu koju vide oko sebe. Kad vide da je u redu varati, počnu varati i sami, bez ikakvog moralnog uzusa, po prirodi biološkog oportunizma, jednostavno se prilagođavaju uvjetima. Suradnje je sve manje, a na kraju stradaju svi, jer pada cijela kultura suradnje i povjerenja. To je mehanizam koji igra opisuje.
Drugi krug: odmjerena dodatna milja
Ranije spomenuta igra zatim uvodi greške, jer u stvarnom životu ljudi nekad krivo procijene, krivo čuju i nešto im se omakne. Tu se vidi slabost Kopije: dvije Kopije koje se jednom krivo razumiju upadaju u beskonačnu osvetu, koja je počela jednom davnom greškom ili lošim danom.
Rješenje je lik koji se zove Mače (Copykitten). Radi isto što i Kopija, ali uzvraća tek nakon dvije prevare zaredom, jer prva može biti greška.
To je ispravna izgradnja povjerenja. Ponekad daš dodatnu milju, ali razumno i odmjereno: oprostiš ono što je moglo biti greška, a na drugu prevaru uzvratiš. Mače nije drugi obraz. Prašta jednu grešku, ali ne pristaje biti mušterija.
Drugi obraz u brojkama
Okreni drugi obraz u teoriji igara ima svoje ime: uvijek surađuj. Što god protivnik napravio, odgovaraš suradnjom.
Stavimo ga za stol s varalicom koja uvijek vara, po pravilima iz igre, kroz deset partija. Varalica zaradi 30 novčića, a onaj koji okreće obraz izgubi 10 svojih. Milo za drago protiv iste varalice izgubi samo prvi novčić i završi s minus 1 prema plus 3. Dva igrača koji jedan drugome uzvraćaju suradnju zarade po 20.
Brojke kažu ono što zna svaki trgovac na placu. Drugi obraz ne mijenja varalicu, nego je uči da se varanje isplati, i to podučava i druge da je varanje ispravan način.
Naivac ne plaća sam
Najgore je to što onaj koji okreće obraz ne plaća sam. U Axelrodovoj analizi milo za drago podnosi i one koji uvijek surađuju, a upravo oni varalicama otvaraju vrata. U modelima evolucije suradnje isti se krug stalno ponavlja: kad se populacija napuni bezuvjetnim suradnicima, varalice se vrate, jer nemaju koga da se boje.
Naivac dakle ne gubi samo svoje. Hrani varalice, koje zatim napadaju i one koji bi uzvratili. Svaki okrenuti obraz poruka je cijeloj okolini da izdaja prolazi bez cijene.
Zato drugi obraz ne ruši samo jedan odnos. Gradi kulturu parazitiranja, a s njom ruši povjerenje u cijelom sustavu. Ljudi koji vide da se izdaja ne kažnjava ne postaju bolji. Postaju oprezni, zatvaraju se i počinju se braniti. Ili i sami postanu varalice.
Bez kazne nema suradnje
Ekonomisti su isto provjerili u stvarnim odnosima. Četvero ljudi sjedne za stol i svatko dobije nešto novca. Mogu ga zadržati ili staviti u zajednički lonac, a lonac se poveća i podijeli svima jednako.
Ako svi daju, svi zarade najviše. Ali najbolje prođe onaj koji ne da ništa, a uzme svoj dio. U prvim krugovima ljudi daju, onda vide da netko ne daje, a uzima, i počnu davati manje. Na kraju većina ne daje ništa.
Zatim su igri dodali jedno pravilo: nakon svakog kruga svi vide koliko je tko dao, i svatko može platiti malo svog novca da škrtcu oduzme više njegova. Slika se okrenula. Škrtci su počeli davati, suradnja je rasla, i na kraju je velika većina davala sve što ima.
Oprost nije drugi obraz
Teorija igara poznaje praštanje, ali drukčije. Milo za drago vraća se suradnji čim se protivnik vrati suradnji, dakle prašta onome tko je prestao varati. Martin Nowak i Karl Sigmund pokazali su 1992. da u svijetu u kojem ljudi griješe bolje prolazi velikodušna inačica, koja oprosti otprilike svaku treću izdaju, ali dvije od tri i dalje vraća.
To je oprost greške i oprost onome tko se popravio. Drugi obraz traži nešto sasvim drugo: da na udarac odgovoriš suradnjom, odmah i svaki put, i to onome tko te upravo udario. To nije praštanje, nego nagrada za izdaju.
Oprost postoji, poželjan je i potreban. Ali prirodnoj evoluciji povjerenja mnogo bolje odgovara pravilo iz Kurana nego ono iz Propovijedi na gori: „Kazna za zlo je slično zlo, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi.“ (42,40) Uzvratiti je ispravno, i to istom mjerom, a oprostiti je još i bolje.
U predaji koja se pripisuje Muhamedu Mojsije pita Boga koji mu je rob najcjenjeniji, a odgovor glasi: onaj koji oprosti kad ima moć da kazni. To je velikodušno milo za drago rečeno vjerskim jezikom. Oprost vrijedi upravo zato što si mogao uzvratiti, a nisi. No valja naglasiti da ta moć mora biti neprikosnovena, inače se gotovo uvijek tretira kao slabost.
Drugi obraz traži oprost od onoga kome je uzvraćanje zabranjeno. Oprost iz snage gradi povjerenje, a oprost iz zabrane hrani varalice.
Posao politike
U tekstu „Povjerenje – glavni zadatak politike“ napisao sam da politika ima moć i autoritet nagraditi povjerenje i kazni njegovu izdaju. To mogu i kultura i zajednica, ali politika je dominantna nad svim drugim oblicima korekcije. Drugi obraz je točno suprotan program: izdaja se ne kažnjava, a onaj tko je vjerovao prima i drugi udarac.
Povjerenje je očekivanje o tuđem ponašanju. Ono postoji samo dok ponašanje ima posljedice, dok se dobro vraća dobrim, a izdaja izdajom. Drugi obraz kida tu vezu, jer izdaja prolazi bez posljedica. A kad varalica prosperira, u svijetu biološkog oportunizma postaje uzor koji drugi oponašaju.
Kako siješ
Narod je to davno sažeo: kako siješ, tako ćeš i žnjeti. To je milo za drago u jednoj rečenici, i na tome počiva svako društvo u kojem ljudi mogu vjerovati jedni drugima. Drugi obraz kaže suprotno: tko sije izdaju, žanje suradnju.
Društvo koje prihvati takvo pravilo ne postaje bolje niti svetije. Postaje plijen onih koji varaju, a pošteni u njemu nauče da je vjerovati glupo. Zato je okreni drugi obraz najgori savjet koji se može dati zajednici koja želi prosperitet. I ne samo da je najgori savjet, već je paradoksalno i kulturološki razlog propadanja društva.
Odgovori