Važno! Niz tvrdnji i iznesenih stavova većini će čitatelja podići kosu na glavi. Razlog je to što je misao teksta napustila standardni horizont spoznaje svih koji nisu duboko upućeni u tematiku i argumentaciju iza nje. No neka vas to ne spriječi da tekst pročitate do kraja. Možda je autor negdje pogriješio, možda vi nemate sve informacije, ali radikalni centar je pozicija koja priznaje da nije ultimativna, već podložna kritici i provjeri svoje pozicije.
Centar nije radikalni centar
Prvo treba utvrditi razliku između centra i radikalnog centra, jer to dvoje nema nikakve veze jedno s drugim.
Centar je ideja da se postaviš između ljevice i desnice. Uzmeš malo od jednih, malo od drugih i ganjaš kompromis između te dvije grupe. Netko tko malo prihvaća lijevi narativ, malo desni, pa je umjereni lijevi ili desni centar, ali generalno centar.
Radikalni centar je druga priča. Radikalni centar je jedna mjera za sve. Pod jednom mjerom mislimo na isti tretman argumentacije prve, druge, treće, četvrte i pete strane. Nema jednog metra za ono što je “naše” i drugog metra za ono što nije naše.
Za radikalni centar ne postoji ni ljevica, ni desnica, ni ultraljevica, ni ultradesnica, ni zeleni, ni crveni, ni žuti. On ulazi u meritum, u samo pitanje nekog fenomena ili događaja, razmotri ga, dekonstruira i utvrđuje svoj stav. Ne traži dogovor, ne traži kompromis između lijevog i desnog. Jednostavno ulazi u meritum svakog pitanja.
Nužnost licemjerja
I ljevica i desnica, da bi mogle funkcionirati i opstati u dobu slobodne informacije u kojem danas živimo, nužno tretiraju svoje argumente na jedan način, a argumente druge strane na drugi. Istu pojavu na svojoj strani tretirat će jednim aršinom, a na tuđoj drugim.
Uzmimo slobodu govora. Most, koji je desnica, branit će koncert Thompsona i napadati one koji ga zabranjuju, a istovremeno će se oglušiti kada se napada koncert Bajage. Ljevica će postupiti točno suprotno: zabranu Bajage nazvat će napadom na slobodu govora, a Thompsona će iz “višeg interesa”, pod navodnicima zbog veličanja fašizma, htjeti zabraniti. Desnica će pak Bajagu htjeti zabraniti zbog “veličanja velikosrpstva”, koliko god glup argument bio. Ni ljevica ni desnica zapravo nemaju kapacitet zaštite slobode govora.
Most sebe pokušava predstaviti kao centar, ali upravo primjer Thompsona i Bajage pokazuje da je sljedbenik desnog narativa i desne opcije.
Odnos prema grupacijama
Dignimo stvar na nivo Europe. Macron, koji sebe smatra centrom, i Merz, koji se smatra umjerenom desnicom, etiketirali su kompletne grupacije i sve njihove stavove kao profašističke, bez da su ušli u meritum ijednog od tih stavova. U Francuskoj se Le Pen naziva fašistkinjom i onemogućuje joj se da probije s bilo kakvom komunikacijom u zonu mainstream, a u Njemačkoj se pod istim argumentom AfD drži iza “vatrozida” i ide se na njegovu zabranu. Cilj je isti: ostracizirati, marginalizirati i isključiti cijelu grupaciju iz političkog procesa.
Radikalni centar ne tretira nijednu grupaciju kao neprihvatljivu. Jer i čorava kokoš zna ubosti zrno. A kada 30% populacije proglasiš neprihvatljivim, to je čisti napad na temelje demokratske ideje. Tko si ti da to napraviš? Pa čak i da je 5%, nemaš pravo ni pojedinca ni grupu proglasiti potpuno neprihvatljivom.
Radikalni centar je dovoljno mudar da razumije da smo svi krvavi ispod kože. Nekad griješimo, nekad ne. Po jednom pitanju smo u pravu, po drugom nismo, i sami nemali broj puta promašimo. Takav politički šovinizam, koji je u biti mjera opstanka postojećih opcija koje se smatraju centrom, radikalni centar si intelektualno ne može, niti mora dozvoliti.
Tri pitanja
Tri aktualna pitanja koja sam već ranije obradio daju dobru sliku o tome što je radikalni centar.
Pandemija
Pandemija pokazuje isti aršin u odnosu prema autoritetu. Ako si autoritet, nemaš zbog toga pravo griješiti. Imamo zdravu, zdravoseljačku logiku. Ako uočimo nekonzistentnosti u tvojoj priči, ako si kontradiktoran, ako se tvoje prognoze s vremenom pokažu krivima, ti nisi autoritet, bez obzira na formalnu titulu.
Radikalni centar je zaključio da je pandemija bila kolaps autoriteta i establišmenta, u kojem se pokazalo daleko previše nekonzistentnosti, te da je prisila primjene eksperimentalne terapije bila potpuno neprihvatljivo teško nasilje nad građanima, kao i većina ostalih mjera koje su bile provedene u ime “zaštite stanovništva”. Cijeli establišment, od ljevice do desnice, govorio je da je to normalno i regularno. Samo je “ultradesnica” tvrdila drugačije.
Rat u Ukrajini
Ovo pitanje sam detaljno obradio u tekstu “Radikalni centar i proruski narativ: analiza legitimnosti i konzistentnosti”. Radikalni centar ne gleda Ruse kao orke koji su po definiciji u krivu, nego sasluša argumente obje strane i utvrdi njihovu konzistentnost i opću utemeljenost. Zaključak je da je ruski narativ znatno konzistentniji od prozapadnog. Zato radikalni centar ne prihvaća zapadni narativ po pitanju rata u Ukrajini.
Gaza
Radikalni centar ne doživljava Palestince kao niža bića, kao islamiste i divljake od kojih se, po narativu cionizma, Zapad brani. Gleda i Palestince i Izraelce kao ljude, a onda ulazi u porijeklo problema i razloge njegove eskalacije: jedna ekipa došla je kolonizirati zemlju koja je već bila naseljena i provela tamo etničko čišćenje, drugi to nisu prihvatili i sve je dalje eskaliralo.
Izrael je formiran i utemeljen na ideji genocida i etničkog čišćenja i kao takav nosi istočni grijeh nedostatka legitimiteta. Radikalni centar postavlja se u poziciju Palestinca kojem je došao netko kolonizirati njegovu zemlju i provesti etničko čišćenje. Otpor iz te pozicije postaje potpuno razumljiv i legitiman, jer je to kolonija koja nema legitimitet ni pravo na mojoj zemlji. Nasilje koje se događa u Gazi samo dodatno potvrđuje tu priču. Radikalni centar je na strani Palestine.
Paradoks populizma
Sva tri stava establišment naziva populističkim i antiestablišmentskim. I tu je paradoks: upravo je radikalni centar, koji se proziva površnim populizmom, konzistentan, logičan i dosljedan, dok su oni koji se smatraju uljuđenima i ozbiljnima nekonzistentni, nefunkcionalni i manipulativni.
Ne zato tko je tko, nego zbog čina
Takvih pitanja ima jako puno. Uzmimo štrajk ZET-ovaca u Zagrebu. Radikalni centar ne pita jesu li štrajkači protiv Možemo, pa da onda stane na jednu ili drugu stranu. Kaže: utvrdimo meritum.
Utvrdilo se da su štrajkači krenuli bez legitimnog prava, bez sustava eskalacije i bez osiguranja zaštite onih kojima je prijevoz esencijalan, sirotinje koja se vozi javnim prijevozom, za razliku od bogatih koji ga ne koriste. Nisu osigurani ni temeljni uvjeti za građane. Radikalni centar je u tome prepoznao nelegitimno nasilje sindikata i stao na stranu Možemo. Ne zato što je Možemo Možemo, ni zato što su sindikati sindikati, nego zato što je konkretan čin bio neprihvatljiv.
Isto vrijedi za koncerte. Radikalni centar je za zaštitu slobode govora, ali ne zato što si ti naš ili njihov, nego zato što to svima nama osigurava prostor pluralizma i temeljne građanske slobode. Za Thompsona netko kaže: “Ali on promovira ustaštvo.” Tko si ti da to definiraš i na kraju dana šta onda? Ako zakon dopušta da iz nekog svog razloga kažeš “Za dom spremni” i zbog toga ne završiš u zatvoru, ja ti to pravo kao, recimo, gradonačelnik neću oduzimati, jer nije do mene. Ako se na političkom nivou dogovorimo da je to neprihvatljivo, tu radikalni centar vjerojatno nikad neće stati, ali onda ću možda postupiti drugačije.
Isto je s Bajagom. Velikosrpstvo? Koga ti to ugrožavaš pričom o velikosrpstvu? Ljevica ima strah od hordi koje će sutra sve potamaniti zato što su viknule “Za dom spremni”. Radikalni centar nema taj strah. Ne može prihvatiti argument straha, jer u tom slučaju sve pada. Baš svaki narativ. Ako neka ekipa uživa u Bajaginim ljubavnim pjesmama, u tome neće vidjeti nikakav problem ni širenje velikosrpstva.
Radikalni centar prije svega nema straha. Ima intelektualnu i duhovnu snagu da bude razborit, pošten i kvalitetan vladar koji sve mjeri istom mjerom. I tu se radikalni centar posebno izdvaja u vrijeme krize kao jedina opcija sposobna da krizu prebrodi te osigura društveni prosperitet.
Svijest i samokritika
Ideja jednakog metra definira čitav niz stavova o političkim pitanjima i povlači jasnu liniju. S jedne strane su oni koji prirodno prihvaćaju radikalni centar. S druge su razni čopori ljevice i desnice, koji jedne mjere jednim metrom, za to traže opravdanje, druge mjere drugim, a istovremeno uništavaju temeljne institucije.
Kada se ljudi osjećaju nepravedno zakinutima, to rađa jak bunt i netrpeljivost. To uvijek eskalira. Zato je potrebna visoka svijest i sposobnost samokritike, koju ljudi kao bića čopora rijetko imaju: osim ako nemaju jako razvijen senzibilitet ili ako su jednostavno oslobođeni od straha od drugih, svjesni kamo takva perspektiva nužno vodi. Potrebna je intelektualna snaga, sklonost pravednom i sposobnost da se uđe u tuđe cipele i prepoznaju tuđi problemi i strahovi. Pojedinac koji pripada radikalnom centru licemjerje i dvostruki aršin prepoznaje i kod sebe i kontinuirano radi na tome da ih ukloni.
Tako banalna ideja kao što je jedan metar za sve kreira potpuno novu političku opciju koja nema veze ni s ljevicom ni s desnicom, ali niti s bilo kojim drugim ideologemom prisutnim na političkoj sceni. Upravo zato što ulazi u sam meritum, takva opcija zna potpuno napustiti spektar i ući u takozvanu poziciju populizma, kao što smo vidjeli s koronom.
Plod informacijske revolucije
Internet ima milijun mehanizama za stvaranje grupnog mišljenja i bubbleova, ali ipak ima dovoljnu propusnost informacije da sudionici društvenih mreža sve dominantnije preuzimaju stavove radikalnog centra. Dio će završiti u radikalizaciji unutar svog bubblea, ali pametniji, savjesniji, razumniji, kvalitetniji i samim time utjecajniji ljudi prepoznat će licemjerje, postati nositelji tih ideja i s vremenom izdominirati društvenim mrežama, a time i društvom. Čemu smo i svjedoci.
Cionistički lobi je vjerojatno najmoćniji lobi na svijetu, s kontrolom medija, akademije i političkih autoriteta. Unatoč tome, korisnici društvenih mreža su se zbog prepoznatog licemjerja, nepravednosti, dvostruke igre i teških manipulacija s vremenom izrazito okrenuli protiv cionizma, usprkos svim silama starog poretka uloženima da se to spriječi.
Radikalni centar je artikulirana misao slobodnih građana svijeta i interneta. Paradoks je u tome što imamo potpuno slobodan proces koji konvergira prema jasnim odlukama, vrlo često suprotnima establišmentu, a politički poredak nema opciju koja bi tu grupaciju zastupala. Grupaciju koja nije ljevica, nije desnica, nisu libertarijanci, nisu socijalisti, a izrazito je tvrda, robusna i jaka, robusnija od svih dosadašnjih opcija. I jedina sukladna informacijskoj revoluciji koja je dominantna sila novog doba.
Dok ostale opcije propadaju, jača svaka formalizirana opcija koja nosi tragove radikalnog centra, kao AfD ili Le Pen. To nisu opcije radikalnog centra, ali su iskoristile trenutak da preuzmu taj trend. Bez obzira na globalni establišment i sve napore da se proces zaustavi, jasno je da je nezaustavljiv. A kad se ogole sve igre, iza njega stoji jedna politička i filozofska ideja: jedan metar za sve.
Društvo je spremno
Most je 2015. godine kao nova centristička stranka osvojio 19 mandata i bez njega se nije mogla sastaviti vlada. Kao stranka koja je odlučivala o mandatu nove vlade, Most je brzo pokazao svoj pravi karakter, pokazao da pripada desnom narativu i izgubio svoj prvotni utjecaj. Ali građani su tada pokazali da su spremni na nešto što nije segment ljevice i desnice, jer ni jedni ni drugi nisu riješili stvarna politička pitanja. Umjesto toga bave se ustašama i partizanima, dok se istovremeno provodi ekocid u Lici.
Drugi primjer je Zoran Milanović, koji je inteligentno preuzeo stavove radikalnog centra i izdominirao političkim diskursom. Stao je ispravno po pitanju pandemije i COVID potvrda, po pitanju rata u Ukrajini i po pitanju genocida u Gazi. Svaki od tih stavova bio je suprotan establišmentu, a upravo je s njima u drugom krugu predsjedničkih izbora u siječnju 2025. osvojio gotovo 75% glasova i drugi mandat.
Ta dva primjera govore da je društvo itekako zrelo za novu opciju. No budući da se još nisu pojavili politički nositelji koji bi je artikulirali i pretvorili u stvarnu političku opciju, društvo se još uvijek koprca između ljevice koja ne valja i desnice koja ne valja. Ljudi biraju, pod navodnicima, manje zlo, a iz pozicije radikalnog centra i jedni i drugi postoje da eskaliraju sukobe, a ne da rješavaju probleme.
Zaključak: što se dobiva radikalnim centrom
Centar je kompromis između ljevice i desnice. Radikalni centar je ulazak u meritum, intelektualno poštenje koje osigurava jedan metar za sve i stav koji je beskompromisan, a time, iz perspektive starog establišmenta, radikalan. On je plod informacijske revolucije, dok ostale opcije to zbog svog licemjerja nisu uspjele postati.
Ono što se radikalnim centrom dobiva jest konačna ideološka deeskalacija. Establišment opstaje kroz divide et impera: ljevica i desnica se međusobno hrane strahom od onih drugih, pale tenzije oko ustaša i partizana, Thompsona i Bajage, i na tome grade svoju legitimnost. Radikalni centar je na tu igru imun upravo zbog svog pravila. Kada sve mjeriš istim metrom, nemaš čopor koji treba braniti ni neprijatelja kojeg treba demonizirati. Nemaš što eskalirati.
Tek kada se ta vatra ugasi, društvo se može okrenuti stvarnim pitanjima. Smećarskoj mafiji koja je uzrokovala ekocid u Lici. Propasti gospodarstva. Inflaciji i padu standarda. Digitalnom terorizmu i svim ostalim pizdarijama koje muče građane, a nikako ne mogu doći na red, jer je javni diskurs kontinuirano zagađen eskalacijom koju provode režimske opcije ljevice i desnice.
Radikalni centar gasi tu vatru i po prvi put omogućuje da se društvo rastereti. Zato ga treba formalizirati kao političku opciju i način funkcioniranja i dovesti na vlast. Tada politika može postati ono što bi trebala biti: mehanizam rješavanja političkih problema, a ne ono što je danas, njihov glavni kreator.
Odgovori