Četvrti svibnja 1980. Poljud je pun. Hajduk igra s Crvenom zvezdom, a onda se u 41. minuti igra prekida. S razglasa dolazi vijest: umro je drug Tito. Igrači obiju momčadi stoje na travnjaku i plaču, a cijeli stadion, kao jedan, zapjeva “Druže Tito, mi ti se kunemo”.
Prošlo je četrdeset šest godina. Isti grad, isti stadion, isti klub. Pokušajte danas na Poljudu reći samo to da je u Jugoslaviji bilo dobro. I pričekajte reakciju ekipe.
Jesu li lagali tada? Lažu li danas? Ili je ono što zovemo političkim uvjerenjem nešto sasvim drugo od onoga što mislimo da jest? Nitko na Poljudu nije plakao sam, kao što danas nitko ne osuđuje sam.
Jesu li tada za Hajduk navijali skroz drugi ljudi nego danas? Ne bih rekao. Danas navijaju djeca i unuci onih koji su tada plakali. Ali u čemu je onda stvar?
Ovo je primjer kako ista ekipa može okrenuti razmišljanja naglavačke, kao uvertira u nešto drugo. A to je pitanje što je to politička opcija?
Školska definicija
Svi smo putem učili i naučili isto. Politička opcija je skup vjerovanja o tome kako bi društvo trebalo biti uređeno. Desnica vjeruje u naciju, tradiciju i obitelj, ljevica u radnike, jednakost i socijalnu pravdu. Stranke su nositelji tih vjerovanja, a birač bira onu koja mu je najbliža. Primijenimo li tu definiciju na ono što su političke opcije stvarno radile posljednjih desetljeća, dobit ćemo niz nebuloza.
Zaokreti od sto osamdeset stupnjeva
Bill Clinton je 1996. potpisao zakon kojim se brak definira kao zajednica muškarca i žene, a Barack Obama je 2008. ponavljao isti stav, da bi četiri godine kasnije podržao istospolne brakove. Bernie Sanders je još 2015. otvorene granice nazivao idejom krupnog kapitala. Njemački Zeleni nastali su iz mirovnog pokreta, a danas su najglasniji zagovornici slanja oružja na bojište. Socijaldemokrat Gerhard Schröder srezao je radnička prava više nego ijedna konzervativna vlada prije njega.
Desnica nije ništa dosljednija. Američki republikanci bili su stranka carina, zatim stranka slobodne trgovine, a danas su ponovno stranka carina. Kohlov CDU govorio je da Njemačka nije useljenička zemlja, Merkel je 2015. odbila zatvoriti granice, a Merz danas na njima uvodi kontrole. Robert F. Kennedy Jr., desetljećima demokrat i jedan od najglasnijih kritičara cjepiva, postao je ministar zdravstva u Trumpovoj vladi.
Ni kod nas nije drukčije. U veljači 2001. Ivo Sanader stao je na splitsku Rivu pred stotinjak tisuća ljudi okupljenih pod geslom “Svi smo mi Mirko Norac”. Tri godine kasnije, kao premijer, vodio je vladu koja je surađivala s Haagom. Isti čovjek, ista stranka, isti birači, koji su ga 2007. ponovno izabrali. Tuđmanov suverenistički HDZ danas je najveći zagovornik EU-a u Hrvatskoj, a nacionalna i konzervativna stranka predsjeda najvećim uvozom strane radne snage u povijesti zemlje.
Po školskoj definiciji ništa od ovoga nije moguće. Stranka koja promijeni temeljna uvjerenja trebala bi prestati biti ta opcija. A ipak, većina birača nije otišla. Negodovali su, ali nije bilo drame. Novi stav glavni medijski nositelji branili su jednako žestoko kao stari, a one koji su ostali pri starom proglašavali otpadnicima. Što onda drži te ljude na okupu, ako to nisu uvjerenja?
Naši i vaši
Nitko od nas ne formira sva svoja politička uvjerenja sam. Nemamo vremena ni znanja samostalno istražiti imigraciju, monetarni sustav, geopolitiku i zdravstvo. Većinu mišljenja preuzimamo od medija i javnih osoba kojima vjerujemo. A vjerujemo im ne zato što su nas uvjerili argumentima, nego zato što su naši.
Svijet se dijeli na naše i njihove, i ta podjela dolazi prije svakog argumenta. Ono što kaže protivnik provjeravamo i u to sumnjamo. Ono što kažu naši prihvaćamo, jer naši nas nemaju razloga lagati. Tako autoritet postaje referenca koja se ne provjerava. On nam ne govori samo što da mislimo, nego oblikuje i način na koji mislimo: koja pitanja postavljamo, čega se bojimo i na što se ljutimo. Prema njemu nismo kritični, jer kritičnost je oružje koje čuvamo za neprijatelja.
Laž ponovljena dovoljno puta postaje istina. Ali to ne vrijedi samo za laži, nego za bilo koju poziciju. Dovoljno je da je izgovore naši i da je dovoljno dugo ponavljaju.
Američka scena to pokazuje laserski precizno. Liberal gleda CNN i čita New York Times, konzervativac gleda Fox News i čita New York Post. Ne razlikuju se po tome što su promišljeno došli do različitih zaključaka, nego po tome kojem sustavu autoriteta vjeruju. Svaki od njih drugu stranu vidi kao propagandu, a svoju kao informaciju. Sve ostalo, svaki stav o pobačaju, imigraciji ili Rusiji, samo je sadržaj koji kroz taj sustav protječe.
Nova definicija
Sada možemo dati novu definiciju, i to ne definiciju onoga od čega se politička opcija sastoji, nego onoga kako funkcionira. Politička opcija je grupa sa zajedničkim sustavom medijskih autoriteta i koja svoje političke stavove koordinira prema njemu.
Klasa, vjera, nacija, ekonomski interes i lokalna zajednica pritom igraju ulogu, ali prije svega kao sustav inicijacije. Oni određuju kojoj ćemo se grupi prikloniti i koji će nam se autoriteti činiti našima. Kad je pripadnost jednom uspostavljena, što grupa misli o pojedinim pitanjima određuje sustav autoriteta. Medij je pritom svaki kanal kroz koji nam dolazi glas kojem vjerujemo: televizija, portal, podcast, propovjedaonica. Političar je naš onoliko koliko ga afirmiraju kanali koje smatramo svojima.
Stabilna je samo pripadnost, stavovi nisu. Kroz vrijeme bi desničari mogli postati najveći promotori prava žena na pobačaj, a ljevičari najjači zagovornici gušenja radničkih prava. Dovoljno je da to počnu govoriti oni koje doživljavaju kao svoje. To nije samo retorika. Politolozi Michael Barber i Jeremy Pope pokazali su 2019. da su republikanski birači češće podržavali isti prijedlog kad im je rečeno da iza njega stoji Trump, bez obzira je li prijedlog bio konzervativan ili liberalan.
Vrlo važno je i to da je riječ o sustavu, a ne o pojedincu. Jedan čovjek može imati sljedbenike, ali ne i opciju. Opcija nastaje tek kada se autoriteti međusobno prepoznaju, prenose i potvrđuju, pa nastaje osjećaj da nije riječ o mišljenju jednog čovjeka, nego o onome što misle naši. Zato sustav preživljava pad pojedinih autoriteta. Kad je Fox News 2020. prvi proglasio Bidenovu pobjedu u Arizoni, dio publike preselio je na Newsmax. Nije napustio sustav, samo je u njemu zamijenio autoritet.
Sada možemo odgovoriti i na pitanje s Poljuda. Ljudi nisu lagali ni tada ni danas. I tada i danas vjerovali su onima koje su doživljavali kao svoje. Sanader na Rivi i Sanader u Vladi primjer je zaokreta unutar istog sustava. Poljud je primjer nečeg dubljeg: između 1980. i danas srušila se država, a s njom i cijeli sustav autoriteta koji je stadionu govorio tko su naši. Ekipa je ostala ekipa, ali su se njezini autoriteti promijenili, a s njima i sve što ekipa misli.
Hrvatski slučaj
Kod nas lijevo-liberalni sustav autoriteta čine glavni komercijalni mediji: N1, Nova TV, RTL, Index, Telegram i Jutarnji list. Radikalno desni sustav je manji i rubniji: Bujanec i Z1, Hrvatski tjednik, Narod.hr, Dnevno.hr i slični portali. Između njih stoji najveći i najmanje vidljiv sustav, HDZ-ov: Večernji list, HRT, lokalni radiji, Crkva, braniteljske udruge i mreža lokalne vlasti. Radikalno desni mediji čuvaju glasaće da ne završe u lijevom taboru i tako osiguravaju lojalnost HDZ-u.
Zato svaki pokušaj nečeg trećeg završi kao kratkotrajni prosvjedni glas ili kao novo pakiranje jedne od postojećih strana. Živi zid imao je utjecajne pojedince i veliku publiku na mrežama, ali ne i sustav. Most je krenuo kao ni lijevo ni desno, a završio kao jedan od glasova desnice. Druge opcije ne postoje jer ne postoji mreža autoriteta koja bi ih nosila. Ideje mogu biti kakve god, ali bez sustava autoriteta ostaju samo ideje.
Karika koja nedostaje
Do prije petnaestak godina oni koji nisu vjerovali nijednom sustavu nisu imali kamo. Sustave autoriteta gradili su oni koji su imali televizije, novine i novac. Društvene mreže to su promijenile. Pojedinac sa podcastom danas može okupiti publiku veću od nacionalne televizije, i ljudi koji nisu našli svoje počeli su ih nalaziti među podcasterima, youtuberima i komentatorima.
Ali ti novi autoriteti postoje svaki za sebe. Ne prepoznaju se međusobno, ne potvrđuju jedni druge i ne čine sustav. Njihova publika zato nije politička opcija, nego skup sljedbenika pojedinaca. Milijuni ljudi već imaju nove ljude kojima vjeruju, ali još nemaju nove naše. To je karika koja nedostaje.
Hoće li se ona zatvoriti, nije zajamčeno, ali je očekivano. U Americi su se novi autoriteti 2024. povezali, ali oko Trumpa. Nisu stvorili novu opciju, nego su postali svježa krv jedne od starih. Zato pitanje nije samo hoće li se novi autoriteti povezati, nego u što. No neka cvjeta tisuću cvjetova. Ionako sve definira duh vremena.
Odgovori