Ako na svijetu trebamo odabrati jednu instituciju s najvišom društvenom reputacijoim, Karolinski institut u Stockholmu predstavlja prirodnog kandidata. Karolinski institut u Stockholmu nije samo medicinsko sveučilište. Pri njemu djeluje Nobelova skupština koja svake godine bira dobitnika Nobelove nagrade za medicinu.
Kad Karolinska nešto kaže, svijet medicine sluša. A iza Karolinske stoji Švedska, zemlja koja se desetljećima prepoznaje, i koju drugi prepoznaju, kao uzor uljuđenosti, transparentnosti, socijalne pravde i poštenog upravljanja. Ako negdje na planeti institucionalni okvir Zapada funkcionira kako je zamišljen, onda bi to trebalo biti upravo ovdje.
Upravo zato je slučaj Paola Macchiarinija fascinantan. Ne kao skandal, skandala ima posvuda, nego kao uzorak poretka uzet s najčišćeg mjesta koje sustav može ponuditi.
Što se dogodilo
Karolinska je 2010. dovela talijanskog kirurga Paola Macchiarinija kao zvijezdu regenerativne medicine. Njegova obećanja su bila spektakularna: sintetički dušnik, obložen pacijentovim vlastitim matičnim stanicama, koji će se “sam” pretvoriti u živo tkivo. Bez prethodnih pokusa na životinjama koji bi to opravdali, bez ozbiljnog etičkog odobrenja, operirao je ljude. Na Karolinskoj troje pacijenata.
Andemariam Beyene, prvi i proglašen povijesnim uspjehom u The Lancetu, umro je 2014. Christopher Lyles umro je nekoliko mjeseci nakon operacije. Yesim Cetir provela je godine u bolnici, prošla desetine zahvata i umrla 2017. Macchiarini je istu proceduru izvodio i u Rusiji i drugdje, s istim ishodima.
U znanstvenim radovima pacijenti su bili “dobro”. U stvarnosti su umirali.
Četvorica liječnika s Karolinske, Karl-Henrik Grinnemo, Matthias Corbascio, Thomas Fux i Oscar Simonson, 2014. su prijavili da objavljeni radovi ne odgovaraju medicinskoj dokumentaciji.
Karolinska je angažirala vanjskog istražitelja Bengta Gerdina, koji je 2015. zaključio da je Macchiarini počinio znanstvenu prijevaru. Rektor Anders Hamsten taj je nalaz odbacio i Macchiarinija oslobodio. Zviždači su u međuvremenu bili izloženi pritiscima, a jednom od njih prijavljeno je da ga se istražuje zbog kršenja povjerljivosti podataka pacijenata.
Sustav se, dakle, u prvom krugu ponašao točno onako kako se sustavi ponašaju: zaštitio je svoju investiciju i napao one koji su ga upozorili.
Što je srušilo zid
Nije ga srušila institucija. Nije ga srušio etički odbor, ni ministarstvo, ni Nobelova skupština, ni znanstvena zajednica.
Srušila ga je dokumentarna serija švedske javne televizije “Eksperiment” novinara Bossea Lindquista, emitirana početkom 2016. Tek kad je javnost vidjela snimke umirućih pacijenata, pala je kula. I Vanity Fair je paralelno otkrio da je Macchiarini lagao o vlastitoj biografiji i da je istovremeno planirao vjenčanje koje bi vodio papa Franjo, s producenticom NBC-a, dok je bio oženjen.
Tada se sustav pokrenuo. Naravno, ne da bi utvrdio istinu, nju su već utvrdili zviždači i Gerdin, nego da bi upravljao štetom.
Kazna koja to nije
Evo što se dogodilo ljudima koji su Macchiarinija doveli, branili i oslobađali.
Anders Hamsten, rektor koji je 2015. poništio nalaz o prijevari, podnio je ostavku u veljači 2016. Zadržao je profesuru na Karolinskoj i premješten je u Regeringskansliet, švedske vladine urede, da pomaže oko pitanja istraživanja i medicine.
Harriet Wallberg, rektorica koja je Macchiarinija zaposlila 2010., smijenjena je s pozicije državne kancelarke za sveučilišta. Odmah potom zaposlena je u ministarstvu obrazovanja sa visokom zajamčenom plaćom, tj odlično se uhljebila. Zadržala je i profesuru.
Kasnije je vodila državnu komisiju. Odgovornost nikad nije priznala. Umjesto toga, napisala je knjigu u kojoj sebe prikazuje kao žrtvenog jarca.
Urban Lendahl, ključna figura u zapošljavanju, odstupio je kao glavni tajnik Nobelovog odbora i iz Nobelove skupštine. Profesuru je zadržao.
Šveđani za mjesto na koje se sklanjaju smijenjeni dužnosnici imaju i ustaljen izraz: elefantkyrkogården, groblje slonova. Činjenica da za to postoji termin govori više od bilo koje analize. To nije incident.
To je ustanova unutar ustanove.
A zviždači? Karolinska je 2018. donijela odluku da je samo koautorstvo na spornim radovima znanstveni prekršaj. Među proglašenima odgovornima našli su se i Grinnemo i Simonson, ljudi koji su prijevaru prijavili. Oni koji su je otkrili završili su s mrljom u dosjeu. Oni koji su je štitili završili su s dobro uhljebljeni s državnom plaćom.
Macchiarini je kazneno osuđen tek 2023., kad ga je prizivni sud proglasio krivim za tešku tjelesnu ozljedu u sva tri slučaja i osudio na dvije i pol godine zatvora za višestruko ubojstvo svojih pacijenata. Iz vodstva institucije kazneno nije odgovarao nitko.
Zašto ovo nije iznimka
Uobičajena obrana u ovakvim slučajevima glasi: pojedinci su zakazali, ali sustav je na kraju proradio. Ovaj slučaj tu obranu ruši u temelju.
Sustav je odradio svoj posao. Svaki njegov formalni mehanizam, interna istraga, rektorat, etička procedura, znanstveni časopisi, radio je u korist zaštite. Proradila je jedna novinarska ekipa, izvana, i to tek nakon što su ljudi već bili mrtvi. A kad je pritisak javnosti postao prevelik, sustav je reagirao ritualom ostavki koji je izgledao kao odgovornost, a funkcionirao kao premještaj. Ljudi odgovorni za katastrofu nisu pali. Prešli su iz jedne udobne fotelje u drugu, pod okriljem iste države koja bi ih trebala pozvati na odgovornost.
Tu leži bit. Establišment se ne štiti zato što su pojedinci zli. Štiti se zato što svaki njegov član zna da sutra može biti na mjestu onoga koga danas treba zaštititi. Uzajamna zaštita nije zavjera, nego osiguranje. Premija se plaća šutnjom i lojalnošću, a isplata dolazi u obliku uhljebljenja kad stvari krenu po zlu. Račun plaća društvo: pacijenti svojim životima, porezni obveznici plaćama za smijenjene, a znanost gubitkom povjerenja.
I sad dolazi pitanje koje se mora postaviti. Ako se ovo događa na Karolinskoj, u instituciji koja dodjeljuje Nobelovu nagradu, u Švedskoj, zemlji koja je sama sebi i svijetu mjerilo pristojnog upravljanja, gdje onda postoji mjesto na kojem se ne događa? Ako je ovo vrh, kakvo je podnožje?
Analiza propasti
Zapadni politički i institucionalni okvir izgrađen je na obećanju da moć podliježe odgovornosti. Da institucije postoje radi svoje svrhe, a ne radi ljudi koji njima upravljaju. Da mehanizmi kontrole, procedure, neovisna tijela, etički kodeksi, jamče da će onaj tko napravi štetu za nju i odgovarati.
Slučaj Macchiarini pokazuje da to obećanje ne vrijedi ni tamo gdje bi trebalo biti neupitno. Mehanizmi postoje, ali služe drugoj svrsi. Oni ne štite društvo od elite, nego elitu od društva. Kad javni pritisak postane neizdrživ, sustav ne kažnjava, nego rotira. Lica se mijenjaju, fotelje ostaju, a oni koji su pali padaju na meko, i to na mjesta o kojima većina građana koji ih plaćaju može samo sanjati.
To nije kvar. Kvar se popravlja. Ovo je način rada. I zato slučaj Karolinske nije švedska priča niti medicinska priča. To je čist, gotovo laboratorijski dokaz da je okvir na kojem Zapad počiva iznutra već kolabirao, a da ono što vidimo izvana nije ništa drugo do fasada koja se drži samo dok netko ne puhne u tu kulisu.
Zato ne treba niti čuditi da se dogodila plandemija, da je Fauci žrtveno janje kojem se na kraju dana ništa neće dogoditi i da je bilo moguće provesti gloabalni masakr, a da nikome ne padne dlaka s glave.
Jer dok takav sustav definira našu sudbinu, mi sudbine nemamo.
Odgovori