Postoji uvjerenje, ugodno i duboko ukorijenjeno, da je razgovor uvijek moguć. Da je svaki sukob u načelu rješiv ako se strane samo dovoljno potrude, ako se sjednu za stol, ako se pronađe dobra volja. To uvjerenje je temelj demokratske ideje, ideje agore, foruma, parlamenta kao mjesta gdje se razlike izgovaraju i da se traži zajedničko.
To uvjerenje je pogrešno, i to ne iz moralnih nego iz strukturnih razloga. Dovoljan nam je jedan razgovor s osobom koju smatramo indoktriniranom, da ova tvrdnja poprimi vrlo čvrste temelje. Idemo dalje.
Razgovor ne počiva na dobroj volji. Počiva na zajedničkom referentnom okviru, a okvir nije skup zajedničkih mišljenja nego nešto puno važnije: zajednički kriterij za rješavanje neslaganja koje počiva na svijesti o vlastitoj kognitivnoj ograničenosti.. Dvije strane mogu se do krvi razlikovati u svemu i dalje razgovarati, sve dok obje prihvaćaju isto mjerilo o tome što bi ih moglo razuvjeriti. Dok postoji pitanje na koje obje priznaju da odgovor postoji negdje izvan njih samih.
Kad taj kriterij nestane, nestaje i razgovor. Ne postaje težak, nego prestaje postojati kao operacija.
Uzmimo weimarsku Njemačku kao predmet razmatranja teze. Zamislimo tri skupine. Svaka grupa posjeduje istinu, i svaka je posjeduje na način koji isključuje mogućnost pogreške. Nije riječ o uvjerenju nego o fetišu neupitnog znanja, o epistemologiji koja se sama zatvara. Svaki protuargument unutar takvog sustava ima unaprijed pripremljeno objašnjenje: druga strana je podmićena, zavedena, zla, ili jednostavno nesposobna vidjeti ono što je očito. Dokaz protiv teze postaje dokaz za teoriju o tome zašto se dokazi protiv teze pojavljuju.
Takav sustav nije iracionalan. On je savršeno racionalan iznutra, i to je ono što ga čini nepropusnim.
Kad se tri takva sustava nađu u istoj državi, nastaje situacija bez arbitra. Nema treće pozicije s koje bi se sudilo, jer svaka moguća treća pozicija odmah biva progutana kao četvrta stranka u sporu. Sud nije neutralan nego njihov. Znanost nije neutralna nego kupljena. Izbori nisu postupak nego prijevara ako ih izgubimo. Svaka institucija koja bi mogla presuditi najprije mora biti priznata kao ovlaštena da presudi, a upravo to priznanje više nije moguće dobiti.
Institucije tada ne padaju. One nastavljaju raditi, i to je ono što obmanjuje promatrača. Parlament zasjeda, izbori se provode, novine izlaze. Ali te radnje više ne proizvode ono zbog čega postoje. Odluka koju gubitnik ne priznaje nije odluka nego prebrojavanje snaga. Rasprava koja nikoga ne može razuvjeriti nije rasprava nego predstava za vlastite. Forma ostaje, funkcija je izvađena.
Ono što ostaje kao jedino operativno jest gola sila.
Sila ima jedno svojstvo koje je u tom trenutku odlučujuće: ne treba pristanak da bi djelovala. Sila kao princip isto tako vrlo brzo izrodi jednog pobjednika, što je nužno za konsoidaciju društva. Argument treba zajednički kriterij, razgovor treba priznatog sugovornika, glasanje treba prihvaćeno pravilo. Sila ne treba ništa od toga. Ona je jedina operacija koja radi u epistemiološkoj praznini.
Zato napetost između nespojivih okvira uvijek traži razrješenje, i zato se to razrješenje nužno provodi silom. Ne zato što je netko posebno zao, nego zato što je sila jedini preostali mehanizam odlučivanja. Jači ne pobjeđuje jer je u pravu. Pobjeđuje jer je jedino njegovo djelovanje uopće moguće.
Weimar je kanonski primjer. Uobičajeno objašnjenje govori o inflaciji, reparacijama, nezaposlenosti, poniženju Versaillesa. Sve je to istina i sve je nedovoljno. Ono što je Weimar ubilo nije bila bijeda nego činjenica da su tri velike političke zajednice, komunistička, nacionalistička i socijalistička, živjele u tri potpuno odvojena svijeta, sa svojim novinama, svojim paravojskama, svojim tumačenjima istog događaja. Ista ulična tučnjava bila je tri različita događaja u tri različite verzije stvarnosti. Reichstag je zasjedao, ali u njemu se nije pregovaralo, nego izvještavalo vlastitom taboru. Republika je formalno postojala godinama nakon što je prestala funkcionirati.
Ono što je uslijedilo bilo je u tom smislu predvidljivo. Kad arbitraža nestane, odlučuje onaj tko može.
Metodom koja jedina funkcionira. Metoda nasilja i diktata.
I zato je Hitler bio nužan odgovor na epistemiološku krizu. I ne samo to, jer puno važnije je zaprimjetiti da je svijet upravo danas u jednoj možda i većoj epistemiološkoj krizi nego što je to bila weimarska Njemačka.
Odgovori