Imam čovjeka. Vrlo, vrlo pametan, analitičan, svaka mu je ko u Njegoša. Stara garda u najboljem smislu: pedantan, precizan, vladao je znanjem kako se danas rijetko vlada, a još važnije, vladao je i porijeklom znanja. Referenca, izvor, izdanje, tko je rekao, gdje piše. Godinama je bio moja standardna referenca. Ako on nešto kaže, to je utemeljeno. Nije trebalo provjeravati, jer je on sam bio referenca. Njegovo ime bilo je pečat.
Onda se pojavio Ćato. Tako zovem ChatGPT-a, a bogami i svu njegovu zlu braću.
Čovjek je Ćatu prigrlio punim žarom, aktivnije nego većina dvostruko mlađih. Stalno ga ispituje, razgovara s njim, i onda citira. Bez navodnika, bez izvora, bez ograde. I sad ga svaki put moram pitati: jesi li to iskopao ili citiraš Ćatu? Vrlo često, kad ga pritisnem, prizna da je citat Ćate. Nije on zlonamjeran. Čovjek je u godinama, zanat je izbrusio na knjigama, u svijetu u kojem je izvor imao korice i godinu izdanja. Praćenje digitalnih referenci, procjena pouzdanosti sajtova, opća informacijska pismenost u doba interneta, to mu je ostalo strani jezik. A Ćato mu je ponudio ono najzavodljivije: jednostavnost odgovora. Pitaš, dobiješ. Bez kopanja, bez fusnota, bez napora. Uzeo je ono što je lakše. Kao i mnogi drugi.
I što se dogodilo? Izgubio sam čovjeka. Nemam više referencu.
Ovdje treba biti precizan. Problem nije samo u tome što Ćato ne navodi izvore. Problem je što Ćato vrlo često lupeta. Proizvodi rečenice koje zvuče kao znanje, samouvjereno, tečno, a dio njih je naprosto netočan, izmišljen, iskrivljen. Ćato nije referenca; Ćato je generator uvjerljivosti.
Moj je čovjek cijeli život bio pouzdan zato što su mu izvori bili pouzdani, i ta se ista logika sada okrenula protiv njega. Tko citira lupetalo, i sam postaje lupetalo. Majstor porijekla završio je kao glasnogovornik softvera koji ne zna odakle mu išta dolazi. Upozorio sam ja svog čovjeka na taj problem, ali stara garda i zavodljivost “instant istina” jače se od toga. I izgubio sam čovjeka. Nemam više referencu, za svaku ozbiljnu raspravu moram sada ja raditi ograde, što je zamorno i neatraktivno.
Naravno, nije ovo priča o jednom čovjeku. Pečat, izdavač, urednik, ime i prezime, nikad nije jamčio istinu; jamčio je da je netko napravio provjeru. Ćato je cijenu proizvodnje uvjerljive rečenice spustio na nulu, a cijena provjere ostala je ista. I zato velika većina ljudi radije bira brzi odgovor nego da iskopa i istraži. Ljudi poput mog čovjeka bili su mehanizam uštede u mreži znanja: “on je rekao” značilo je da deset drugih ne mora kopati. Kad takav čvor padne, ne dobiješ deset ljudi koji kopaju sami. Dobiješ deset ljudi koji pitaju Ćatu izravno. Mreža se ne kvari, jer i od tih deset ako je jedan informaijski pismen, puno sam rekao.
A informacijska pismenost, koja u doba eksplozije sadržaja postaje uvjet intelektualnog opstanka. Više nije moguće misliti svojom glavom i biti informacijski nepismen, jer je zavodljivost prevelika. I nije slučajna: ovi su alati rađeni kao samodopadni autoriteti. Siguran ton, trenutan odgovor, ni traga dvojbi. Izvode formu nekoga tko je istražio, pa ih nema smisla propitivati: očito je da je istražio. A nije istražio ništa. I kad lupeta, lupeta istim tonom kojim govori istinu; u tome je cijela opasnost.
Ćati ne moraš ni vjerovati, dovoljno je da ti se ne da provjeravati. A ne da se nikome, jer odgovor je tu, gladak i gotov, dok je provjera naporna.
Moj čovjek prizna izvor Ćate tek kad ga pritisnem, i u tom skrivanju ima ostatak starog instinkta: negdje zna da to nije izvor. Većina ljudi to niti ne krije. Ljudi danas u vlastitim tekstovima, onako u điru, redovno napišu: pitao sam ChatGPT, pitao sam umjetnu inteligenciju. I misle da su time nešto potkrijepili. Nisu.
Tom jednom rečenicom čovjek se sam diskvalificira, i kao informacijski pismena osoba i kao bilo kakva referenca. Jer tko sebi dozvoljava takav izvor kao temelj, otvorio je pitanje na koje nema dobrog odgovora: kakva mu je tek ostala struktura znanja? Koliko je toga još sagrađeno na istoj podlozi bez temelja, samo bez priznanja? Jedan citat Ćate ne kvari jednu rečenicu. On retroaktivno poništava kompletan autoritet.
A ja i dalje razgovaram sa svojim čovjekom. Pametan je, analitičan. Ali kad danas nešto izjavi, prvo pomislim: čije je to, što je izvor? I dok to pitanje visi u zraku, presuda je već pala. Više nije referenca. Lupetalo je.
Odgovori