(s posebnim osvrtom na političku paradigmu)
Na netu godinama kruži jedna jaka uzrečica koja kaže:
“Dobra vremena stvaraju slabe ljude, slabi ljudi stvaraju loša vremena, loša vremena stvaraju jake ljude, jaki ljudi stvaraju dobra vremena”.
Gotovo uvijek ovu priču prosljeđuje ekipa kojoj ako postaviš pitanje što je to jak čovjek i što je to slab čovjek, njihova romantizirana slika o jakim i slabim ljudima skrši su kroz dva ili tri pitanja.
Cilj ovog teksta je ponuditi perspektivu koja daje jednostavan i ne toliko uobičajen odgovor na ovo pitanje, koje možda neće na prvi pogled biti potpuno intuitivno. Jer mnogi ljudi za sebe smatraju da su jaki, ali ovo objašnjenje ih tako ne pozicionira. Isto tako i mnogim ljudima koji se smatraju slabima, ovaj tekst će pojasniti zašto su oni upravo oni već danas ti jaki ljudi.
No kako razlikovati onog tko je jak od onog tko je slab?
Biti jak nije priča o uzeti pušku i otiči na prvu crtu, jer pušku uzme svatko kada mu se puška nametne ili ako padne na poruke propagandnog sustava o strašnom neprijatelju koji jede živu djecu. Slabići jurišaju i na barikade. Izluđeni i izgubljeni bacaju se u sigurnu smrt pod utjecajem atmosfere. To im nerijetko predstavlja finalno odrješenje duševnog sloma u datom trenutku.
Tisuće kamikaza koji su odradili “svetu dužnost” za cara i otadžbinu nisu morali biti jaki ljudi isto tako. Uzeti sebi život za neku agendu zapravo nije snaga po definiciji. Često je to i demonstracija ultimativne slabosti ličnosti.
Ljudi nerijetko imaju pogrešnu percepciju razlike jakih ljudi od onih koji su slabi – onih koji stvaraju dobra vremena od onih koji stvaraju loša vremena.
Pitanje slijedi. Što je to onda ključ?
Ključ je zapravo banalna perspektiva. To je hrabrost da osoba sagleda kontekst. Slabi ljudi bježe od konteksta kao vrag od tamjana. Za primjer, naša aktivistička scena – i ne samo naša – prije će skočiti s mosta nego sagledati kontekst. Jer kontekst je često na prvi pogled zastrašujući i krajnje obeshrabrujući. I tu je ta razlika. Jak čovjek je voljan sagledati kontekst kakav god da on bio i postupiti sukladno kontekstu, što god da to značilo. To ne znači napraviti bilo kakvu glupost ili ugroziti svoj život. Ali da će se usuditi sagledati stvarnost, to da. I ukloniti iluzije.
Teška vremena su tako upravo ona vremena kada sve manje ljudi uopće ima izbor bježati od konteksta i živjeti u filmovima koji su sasvim jasno iluzorni, koji služe za ego bustanje, opravdanje ili obični spokoj. I tada teška vremena stvaraju ljude koji su primorani usuditi se. A onog trenutka kada se čovjek usudi sagledati kontekst, tada kreće po definiciji izgradnja jake ličnosti i utjecaj takve ličnosti na promjenu svijeta.
I tu sada ulazimo u ono za što je potrebna snaga. Ili nevjerovatna nužda koju kreiraju upravo teška vremena. To je promjena paradigme. Napuštanje paradigme djetinjstva, bajki i kuća od čokolade i ulazak u paradigmu zrelosti.
Onog trenutka kada osoba inicira volju sagledati surovu stvarnost u oči, tada osoba prelazi u novu paradigmu i novi način razumijevanja stvarnosti. Taj čin uklanja veo iluzije, ruši kule izgrađenih taština i grandioznih doživljava vlastite samobitnosti i ostavlja samo korijen koji sada može početi rasti i jačati osobu.
Pa kako nam je suđeno, suđeno nam je.
Tako sada postavljamo dvije paradigme, paradigme djetinjstva i paradigme zrelosti. Definicije pojmova:
- Paradigma djetinjstva: Pasivna ovisnost o “roditelju” (vlasti). Reakcije su emocionalne – otpor (usporavanje bez promjene trenda), prosvjed (izraz ljutnje bez posljedica), referendum ili izbori kao alibi. Cilj je strogo emotivne prirode umirivanja i prihvaćanja volje roditelja na kraju dana. Dijete na kraju dana uvijek prihvaća volju roditelja, jer izbora nema.
- Paradigma zrelosti: Sagledavanje stvarnosti i konteksta. Usklađivanje sa tom stvarnošću. Ne bježanje od ružnih činjenica koje kvare planove. Prihvaćanje brutalnosti te stvarnosti i volja da se potraže stvarna rješenja za problema Ovdje ne postoji odnos roditelj (vlast) – dijete. Jer odrasla osoba ne treba roditelje. Ona vlast gleda kao svoj servis koji ako ne fnkcionira mijenja i oblikuje po svojoj volji. Koliko god da to djelovalo iz paradigme djetinjstva nemoguće, paradigma zrelosti traži način i pronalazi način da da svoj stvaran doprinos. U svrhu rješavanja problema, a ne potrage za emotivnim smirajem.
Mi kao društvo smo sustavno odgajani u paradigmi djetinjstva, sustavnom guranju iluzija kako bismo bili pokorni kotačići sistema, gdje vladari vladaju, a mase se pokoravaju. Narativ koji poznajemo o politici ali i šire, pojmovi, značenja, razmišljanja, gotovo sva su oblikavana upravo u paradigmi djetinjstva. A paradigma kao tavka uvijek zadire u beskonačno polja iluzija i iluzornog razumijevanja stvarnsoti. Slijedi pet primjera radi kreiranja zora i pokazivanja koliko je paradigma djetinjstva duboko ukorijenjena u umove ljudi.
Slika prva: Referendum protiv digitalnog eura
Nedavno je jedna osoba pozvala na organiziranje referenduma protiv uvođenja digitalnog eura, uvjerena da je referendum rješenje. Tipičan primjer bijega od konteksta – strah od suočavaja s činjenicom da ovakve strateške odrednice političkog poretka ne može srušiti referendum. Strah od same pomisli da se pogleda strašnog Golijata u oči.
Prisjetimo se Grčke: kada su 2015. građani masovno glasali za „OXI“ – 61% protiv bankarske oligarhije i dužničkog ropstva – vlast je ignorirala tu želju. Želju, ne volju. Jer zaokružiti listić na referendumu nije volja – to je prolazna želja i emocija. Politika funkcionira u domeni stvarne volje, koja se demonstrira organiziranom moći.
Grci su se malo pobunili, čudili i otišli spavati nakon par dana. Digitalni euro, kao finalni čin ekonomskog porobljavanja, slijedi isti put: ako bankarska oligarhija drži konce, referendum će biti samo papir za obrisati… Vlast neće popustiti jer mora služiti volji, ne hiru. Inicijator ove inicijative bi na kontrargument rekao: „Ali možemo protestirati!“ To je alibi, reakcija straha – ne sagledavanje konteksta.
Ova inicijativa je prva slika demonstracije paradigme djetinjstva. U djetinjstvu imamo pravo vjerovati u čarolije i bajke; zrelost nas tjera sagledati objektivno problem te donjeti odluke sukladne kontekstu, kakve god da odluke bile. Referendum je u ovoj priči performans, ne odgovor na problem.
Za kraj ove crtice. Referendum ima svoju ulogu u političkom procesu, ali samo unutar konteksta, ništa blizu ultimativnom rješenju.
Slika druga: Otpor tijekom Korona nasilja
“Neću!” – bez volje da se život i sudbina iskreno preuzmu u svoje ruke. Tu pada ključna relacija roditelj-dijete. Dijete ostaje u otporu, ne odrasta u zrelu osobu koja preuzima odgovornost. Ne usudi se niti razmisliti kako je “Neću” apsurdna porua u luda vremena Weimarske Njemačke kada je krenuo lov na Židove. Nije bitno šta ti nećeš, na kraju dana će doći po tebe.
Tijekom korona ludila, stotine aktivista pozivali su na otpor, a ne na borbu: “Neću se cijepliti, neću ići tamo, neću pristati!” To nije bila prava akcija, već samo pasivni inat. U vojnoj doktrini otpor znači isključivo usporavanje postojećih procesa – suprotstavljanje bez promjene trenda, bez utjecaja na uzrok problema. To je prihvaćanje sudbine djeteta, ne preuzimanje kontrole nad vlastitom sudbinom.
Razlika je jasna: dijete poziva na otpor (pasivni neposluh), zrela osoba na rješavanje problema. Ako je potrebno, poziva i na pobunu.Ali na otpor bez utjecaja na promjenu trendova neće pozivati. Jer zrelost traži učinak, a ne emotivni umiraj, dudu.
Otpor u ovoj prići je proces prihvaćanja nametnute uloge. Kao što se i dijete duri kada roditelj donese nepopularnu odluku. Ali je odlika na kraju prihvaća, jer i to durenje je predstavljalo samo emocionalni proces prihvaćanja stvarnosti, te volje roditelja.
Slika treća: Izbori kao mit
Paradigma djetinjstva servira izbore kao alfu i omegu političkog procesa: izađi jednom u četiri godine, zaokruži listić i “izvrši građansku dužnost”. To je mit koji održava ovisnost – politika je prije svega borba volja, demonstrirana disciplinom, odricanjem, organizacijom i rizikom, a ne ritualom. Izbori nisu legitimiranje volje glasača, već priznavanje postojećih odnosa moći. Nešto poput glasa člana nadzornog odbora kojeg slušaš kada ti paše.
Paradigma zrelosti prepoznaje izbore kao finalni čin legitimizacije kontinuirane borbe – 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Glasati za opcije bez stvarne participacije je kao grčki “OXI”, samo amenovanje provedenog procesa nad kojim ne postoji nikakav utjecaj. Mediji, institucije i crkva guraju paradigmu djetinjstva da održe ljude u toj paradigmi, jer ta paradigma je pardigma nemoći. Paradigma zrelosti prepoznaje izbore i njihovu ulogu kao fnalni čin legitimacije, pandan promocije iza koje je četiri ili pet godina napornog studiranja. Ali promocija bez da su se položili svi ti ispiti, kolegiji, vježbe, može biti samo iluzija. Što izbori bez stvarne participacije suštnski i jesu.
Slika četvrta: Prosvjedi vs. demonstracije
Ponovit ću više puta. Paradigma djetinjstva utemeljena je na relaciji roditelj-dijete: dijete negoduje jer ovisi o roditelju, vjerujući u moć moralne ucjene. Prosvjed je upavo to – “Evo nas, mi smo sada nezadovoljni!” – ali vladara boli briga za narod i njihove emocije, jer nema ucjene koja ga obvezuje. A davno je pokazao količinu nemara, pa čak i zle namjere koji pokazuje prema tom djetetu.
Kao što je Tuđman rekao, narod je “stoka sitnog zuba”, a u očima vlasti; prosvjed je dobro došao, jer ljudi se ispušu, a vlast što je jedino bitno ostaje stabilna i nesmjenjiva. To je apsolutno promašena strategija, alibi za djetinju ljutnju.
Paradigma zrelosti djeluje na drugi način. Organizira demonstraciju volje: Ovo sada nisu prosvjedi, već demonstracije. Oni ne služe da bi se poslala poruka vlasti, već da se prepoznaju saveznici. Gradi se zajedništvo, kao temelj za rješavaje problem na nivou zrelosti. Ako vlast ne popusti, razmatraju se mehanizmi utjecaja koji će osigurati provedbu volje. I po cijenu izgradnje nove sturkture vlasti.
Poanta: ne duriti se vlasti, već povezati ljude s voljom za provedbom demonstrirarane volje. Paradigma djetinjstva poziva na prosvjed da pokaže ljutnju i nezadovoljstvo, pardigma zrelosti poziva na demonstracije kao prvi korak provedbe volje kroz organizaciju i uspostavu poluga koje kreiraju moć i utjecaj. Ova razlika razotkriva zašto su prosvjedi postali jeftin performans, dok prave promjene dolaze iz discipliniranih grupa utjecaja.
Slika peta: Bijeg u prirodu
Najjednostavniji znak za prepoznavanje paradigme djetinjstva je mit o bijegu na selo, off-grid: uzgajati hranu, živjeti samodostatno u malim zajednicama. Bez konteksta, to zvuči logično – bijeg od problema u utopiju. Ali paradigma zrelosti ne dopušta iluzije; sagledava povijest i vidi Holodomor 1932.-33.: Sovjeti su izgladnili upravo seljačke “samodostatne” proizvođače hrane kroz političke odluke i represiju, unatoč svim parametrima mita. Sve je bilo tu – zemlja, hrana, izolacija – a ipak nisu preživjeli jer je širi kontekst moći nadjačao iluziju. Paradigma djetinjstva ovisi o maštanju da se održi dijete-roditelj odnos; Paradigma zrelosti suočava se s realnošću i gradi strukturu moći koja može ostvariti volju zrele osobe – organizacije, saveze, resurse. I poduzima što je potrebno da osigura uvjete sukladne volji subjekta. Uvijek sagledavajući cijenu svakog od tih postupaka i njihovu opravdanost.
Zaključno
U prošlim tekstovima: “Thomas Kuhn i politička revolucija”, “Popperov mit i zanemareni Kuhn: Znanost između stvarnosti i obmane”, “Zbog čega nastaje nova paradigma i što znači njezina promjena”, “Zbog čega smo slijepi pored zdravih očiju?” opisano je na više primjera kako ovakve banalne stvari prikazane u gornjim slikama ostaju nevidljive i nedokučive osobi koja je u paradigmi djetinjstva.
Za promjenu paradigme potreban je taj najjači duhovno intelektualni čin napuštanja starog svijeta, osjećaja lažne sigurnosti koji je taj svijet nudio, što nije nešto ćemu prirodno težimo. Jer mi težimo imati više, a promjena paradigme znači napuštanje i ritualno odricanje. Zato u teška vremena kada su ljudi primorani na rardikalne poteze, stvari koje su u vrijeme dobrih vremena nezamislive, sada postaju temelj opstanka i preživljavanja.
I tako teška vremena stvaraju jake ljude.
PS. Ćato (ChatGPT) upozorava da smo svi mi više ili manje zreli i to je točno. Svatko ima neku svoju slabu točku, Ahilovu petu, detalj ličnosti koji jednostavno nije stigao razviti i osnažiti. Ljudi su djeca u nekoj domeni, odrasli u drugoj domeni. Baš svatko ima neki dio gdje je dijete na kraju dana i dobro došlo u svojoj slobodnoj mašti. Ali, kada se orijentiramo na neku konkretnu domenu, tada se radi o isključivoj dihotomiji. Ili jesi, ili nisi. Ne postoji između.
Odgovori