U prethodnom tekstu “Odnos prema autoritetu kao test slobode pojedinca” definirao sam odnos pojedinca prema autoritetu kroz kategoriju slobodnog i neslobodnog pojedinca. Ta formulacija djeluje intuitivno i sukladno s filozofskom tradicijom Fromma, ali otkriva ozbiljan nedostatak: ideja slobode suštinski označava subjektivni osjećaj nesputanosti, koji ovisi o pojedincu.
Netko se može iskreno osjećati nesputano upravo kada se slijepo prepusti autoritetu. S druge strane, potpuno neovisan pojedinac može osjećati teško breme odgovornosti te pozicije. Zato pojam slobode nije pouzdan za opisivanje fenomena odnosa prema autoritetu. Umjesto toga, ključna razlika leži u paradigmi funkcioniranja osobe: paradigma djetinjstva s pokornosti prema autoritetu ili paradigma zrelosti s aktivnim odnosom prema njemu.
Pojašnjenje problema sa slobodom
Slobod u svome fundamentalnom značenju označava subjektivni doživljaj nesputanosti. Upravo zato ne može biti pouzdan kriterij za razumijevanje strukture djelovanja. Čovjek može osjećati potpunu unutarnju lakoću i sklad samoo dok se pokorava autoritetu. Za njega zahtjev za samostalnim procjenjivanjem nije oslobođenje, nego neprihvatljiv teret.
Obrnuto, autonomno djelovanje često nosi stalnu nesigurnost i rizik, pa tako pojedinac nužno ne osjeća “slobodu”. Pojam slobode time miješa subjektivni osjećaj s objektivnom strukturom odlučivanja. U prethodnom tekstu ta razlika se nazirala (automatska reakcija naspram kontekstualnog djelovanja), ali pojam slobode unosi suvišnu kategoriju koja ne podnosi test provjere.
Zamjena: Paradigma djetinjstva vs. paradigma zrelosti
Preciznije je napustiti podjelu na slobodno/neslobodno i usvojiti razliku između dviju temeljnih paradigmi funkcioniranja pojedinca: paradigme djetinjstva i paradigme zrelosti.
Paradigma djetinjstva karakterizirana je automatizam i ovisnosti o vanjskom autoritetu kao izvoru sigurnosti i smisla. Odnos prema autoritetu nije rezultat svjesne procjene, nego dubinske potrebe. Reakcija može biti poslušnost ili bunt, ali u oba slučaja izostaje sagledavanje konteksta i vlastite pozicije. Osoba unutar ove paradigme funkcionira stabilno, čak s jakim osjećajem slobode i samopoštovanja, sve dok se autoritet (država, ideologija, vođa, tradicija ili njihova suprotnost) podudara s njezinim unutarnjim obrascem.
Paradigma zrelosti počinje sposobnošću procjenjivanja autoriteta, a ne automatskog prihvaćanja ili odbacivanja. Pojedinac sagledava kontekst, svoju poziciju i posljedice izbora. Zrela osoba ima sposobnost uspostavljanja ili priznavanja autoriteta, njegove zamjene ili afirmacije, sve to po objektivno prepznatim zahtjevima, a ne emocionalnim potrebama pojedinca. Takvo djelovanje nosi veću odgovornost, neizvjesnost i napor, ali omogućuje fleksibilniji, realistički odnos prema svijetu, te efektivan utjecaj na vlastitu sudbinu.
Ključna razlika nije između onoga tko se osjeća slobodnim i onoga tko se ne osjeća, nego između paradigme djetinjstva (sigurnost kroz pripadanje i automatizam) i paradigme zrelosti (istina kroz svjesnu procjenu). Pojam slobode ostaje na razini doživljaja; paradigme opisuju strukturu. A upravo struktura određuje odnos prema autoritetu, odgovornosti i stvarnosti u cjelini.
Odgovori