Za početak dvije radne definicije.

Sloboda je odsustvo osjećaja sputanosti.
Istina je sukladnost činjeničnom stanju.

Ove dvije definicije dovoljne su da odmah upadnemo u jedan paradoks koji svi intuitivno osjećamo: istina se doživljava kao ograničenje, a laž kao sloboda. Istina traži da se uskladiš sa stvarnošću. Laž ti dopušta da se od stvarnosti odmakneš, da je prekrojiš, da se od nje privremeno oslobodiš. I upravo zato je laganje danas sveprisutno.

Laganje je, de facto, jedna od preostalih sloboda našeg društva. Jer realno, ako lažeš, zapravo prakticiraš vlastitu slobodu. Ako se odrekneš laganja, na prvi pogled manje si slobodan. Laganje, laž, obmanjivanje, opća proizvoljnost — sve to na prvi pogled širi prostor slobode. I nije teško zamisliti da je to evolucijski utemeljeno: sam život teži povećanju prostora slobode.

Ako se držimo te logike, onda prostor istine ispada suprotan prirodnoj težnji prema slobodi. Na prvi pogled, istinoljublje je u suprotnosti sa životnim silama.

S druge strane, imamo izreku da istina oslobađa. I tu dolazimo do pitanja: je li to samo lijepa fraza ili stvarni paradoks? Zbog čega i od čega bi nas istina oslobodila?

Da bismo to razumjeli, korisno je pogledati jedan društveni primjer koji je gotovo banalan, ali savršeno precizan. Načelno, države s nižim uređenjem društva su emigracijske, a države s višim uređenjem društva su imigracijske. Drugim riječima: ljudi bježe iz neuređenih zemalja u uređene, a ne obratno.

U jednoj Liberiji osoba se ne mora mučiti zakonima. Gotovo da može raditi što god hoće. U tom smislu ona je puno slobodnija nego u Norveškoj gdje svi voze strogo unutar ograničenja. U Norveškoj ti naplate takvu kaznu kada ne voziš po propisima, da svi na kraju voze po propisima. Mogli bismo reći: Norveška je neslobodna zemlja, Liberija je slobodna zemlja. Na prvi pogled.

No onda se dogodi ono što ruši tu sliku: Liberijac gumenjakom traži bolji život i slobodu u Norveškoj. A ne obratno. Riskira svoj život da bi otišao u “neslobodnu” zemlju.

Ovdje postaje jasno da riječ sloboda očito pokriva dvije različite stvari. I zato uvodimo novu distinkciju, koja je temelj cijele priče: postoje dva tipa slobode.

Prvi tip je sloboda koja povećava prostor slobode.
Drugi tip je sloboda koja smanjuje prostor slobode.

Liberija je država gdje sve prolazi. Sve slobode. Pa tako i one slobode koje smanjuju prostor slobode. I tu nastaje paradoks: povećanjem prostora slobode, mi smanjujemo prostor slobode. Što je više sloboda drugog tipa, to je manje stvarne slobode.

Zato Liberija, zemlja najbrutalnijeg kriminala, vrlo neatraktivna po svim pitanjima, zapravo izgleda kao jedna velika pustoš. Kada sagledamo širu sliku, pojedinac je po pitanju sloboda vrlo ograničen. On nema što za uništavati, jer se ništa u takvom području niti ne stvara, pa tako ne može biti niti uništeno. Sloboda postoji kao proizvoljnost, ali ne postoji kao mogućnost ostvarenja.

Uređeni prostor, s druge strane, rezultira povećanjem prostora slobode. Tamo gdje je drugi tip sloboda destimuliran, raste prostor slobode. Drugim riječima, ono što na prvi pogled izgleda kao sputavanje, dugoročno proizvodi više prostora za život.

Sada se vraćamo na istinu i laž, jer tu se priča zapravo zatvara.

Istinoljublje i lažljivost nisu samo moralne kategorije, nego društveni mehanizmi. Što kreira istinoljublje? Kreira pouzdanost, sklad, suradnju i izgradnju. To su točno one stvari koje šire prostor slobode. Istinoljublje spada u prvi tip sloboda. Sklonost laganju ulazi u drugi tip sloboda. Koliko god bilo oportuno nekad lagati, laganje smanjuje prostor sloboda.

Jer laganje, iako kratkoročno oslobađa pojedinca od osjećaja sputanosti, dugoročno razara povjerenje. A gdje nema povjerenja, nema ni suradnje. Gdje nema suradnje, nema ni izgradnje. A gdje nema izgradnje, nema niti prostora slobode.

Ovdje se već može naslutiti zašto izreka “istina oslobađa” nije naivna — i to ne na emotivnom, već na funkcionalnom nivou. Ona ne znači da istina uvijek daje ugodan osjećaj. Naprotiv, istina često boli. Ali istina oslobađa na razini prostora: ona gradi okruženje u kojem je sloboda prvog tipa moguća i u kojem se ona može širiti. I gdje sama osoba postaje usklađena s okolinom.

I tu dolazimo do još jednog važnog društvenog pravila. Prostor gdje dugo nije bilo vanjske smetnje prirodno teži ka uređenju po principu gornjeg pravila: poticanju prvog tipa sloboda i destimuliranju drugog tipa sloboda. Tako društva, kada su prepuštena svojoj evoluciji, teže povećanju prostora sloboda upravo kroz paradoks sprečavanja određenog tipa sloboda.

Uzmimo Hrvatsku. Dvije regije gdje se dugo nije ratovalo su Međimurje i Istra. Kultura suradnje tih krajeva značajno je razvijenija od prostora Krajine. Razlog je upravo u stabilnosti okruženja i prirodnoj evoluciji društva. Što južnije, to tužnije. Što više ratova, to više reseta. A reset znači povratak na sirovije oblike ponašanja, na kratkoročne strategije preživljavanja, na toleranciju sloboda drugog tipa.

Gdje su dozvoljene sve slobode i gdje upravo sve slobode rezultiraju smanjenjem prostora slobode — društvo ne može napredovati dok ponovno ne uspostavi stabilnost i dok prirodno ne počne evoluirati.

Jedna od tih sloboda prvog tipa je i istinoljublje. Načelno, zdravo društvo ne tolerira laganje. Bolesno društvo niti ne prepoznaje kada se laže. U zdravom društvu laž je sramota jer se prepoznaje kao destruktivna. U bolesnom društvu laž je normalna jer se više ni ne vidi njezina cijena.

I tako, paradoksalno, upravo put istine obećava povećanje prostora slobode, što je prirodna evolucijska težnja čovjeka kao bića. Paradoksalno, upravo odricanjem od određenih sloboda mi gradimo prostor slobode.