Prvo i osnovno pravilo: ako su osobu stvorili mediji, lažnjak je po definiciji. Ako su mediji dali prostor da se javno upozna s političkim radom neke osobe, lažnjak je. Medijske strukture nisu nimalo propusne, one su osnovna brana režima. Vrlo jasno postavljena. Osoba za koju se pretpostavlja da bi mogla biti problematična, nikada neće dobiti prostor u medijima.
Razlog zbog kojeg Aleksandar Stanković uspješno vodi Nu2 već preko dvadeset godina je upravo u tome što je tog pravila svjestan jako dobro.
Ovo nije priča o tome da mediji “ponekad lažu”. Ovo je priča o tome da mediji uopće nisu zamišljeni da prenose stvarnost, nego da oblikuju okvir u kojem se stvarnost smije doživjeti, tzv Overonovov okvir. Mediji ne stvaraju stvarne ličnosti. Mediji stvaraju isključivo kulise.
Pregledan primjer toga bio je ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
EU kampanja: uljuđeni “za”, smrdljivi “protiv”
Kad je Hrvatska ulazila u Europsku uniju, u medijima smo imali samo dvije strane — zapravo jednu. Doslovno sve iole relevantne političke stranke bile su apsolutno za Europsku uniju. Euroskepticima se, naravno, dodijelio pejorativni atribut.
Euroskeptici su sustavno prikazivani kao neka grupa sirotinje, jadnika, otpadnika. Za primjer, lik u komandosici, se penje se na stup i skida zastavu EU. Pored njega par likova na fotografiji, gdje je dojam da najvjerojatnije i smrde.
U medijima kao euroskeptik bio je prisutan jedan lik, zvao se Roko Šikić, koji je imao one bizarne brkove ala Dartagnan i koji je ono baš bio čisto utjelovljenje redikula.
I u biti se ciljano gradio imidž da ako si euroskeptik pripadaš tom krugu nekakvih redikula, marginalaca, nebitnih. A ako si na strani Europske unije… onda je to med i mliejko. Uljuđeno: odijela, vokabulari, sve je uglađeno. Osjećaš se dobro jer si dio jednog pozitivnog kulturnog svijeta.
Bez obzira što je u biti ogroman broj razumnih, kvalitetnih, ozbiljnih ljudi prepoznavao problem Europske unije kao nešto puno kompleksnije od izjave Vesne Pusić da umirovljenici neće imati za penzije ako se ne izglasa Europska unija — u medijima nije postojao nikakav prostor za fine uljuđene ljude koji bi argumentirano izložili kritiku.
Radilo se o čistoj proizvodnji pristanka kroz tih godinu dana kampanje ili koliko je već trajala. I ušli smo u Europsku uniju na ušice igle uz izlaznost od 43,51%.
I prošlo je neko vrijeme.
NU2: u kadar uđe “normalan euroskeptik” i sve se raspadne
I onda Aleksandar Stanković u emisiju pozove lika koji se zove Darko Mihajlović.
Jako fin, jako ugodan lik, pametan, elokventan, ekonomist. Predstavili su ga kao čovjeka sa četiri doktorata. On je krenuo vrlo argumentirano obtazlagati poziciju da predaja suvereniteta zahtjeva ozbiljnu javnu raspravu kako bi javnost razumjela što gubimo a šta dobivamo pristupom EU.
Nešto što niti u jednom trenutku u javnom diskursu nije postojalo. Sve se svodilo na neakva navijanja, etikete, gađenja, a ugovor od tisuću stranica bio je zapravo potpuno nepoznat osobi koja je trebala dati glas za ili protiv Europske Unije.
Mihajlović je u razgovoru ostavio izrazito jak dojam. Puno ljudi koji su u osjetili da je sve to ipak malo sumnjiva priča, ali jednostavno zbog nedostatka takvih karika javne artikulacije nisu niti sami znali artikulirati svoju poziciju, te su na kraju ili glasali za Europsku uniju ili nisu izašli na referendum. I svi ti ljudi odjednom su imali osjećaj da se nešto promijenilo.
Odjednom je bio moment: aha, pa ja sam zapravo protiv takvog pristupa EU i to nije nikakav problem. Ne moram biti redikul i ne znam tko ili šta god da bi dobio takvu etiketu, jel?
Na Facebooku, na mrežama odjednom preko noći Mihajlović je glavna tema. Tko je taj lik? Njegova pojava bila je za hrvatsku javnost kao kiša za suhu zemlju. Istina, godinu dana prekasno.
Diskreditacija: “nije doktor”, “lažno se predstavlja” — i bam, nestane
Nakon toga kreće sanacija štete. Slijedi nekoliko članaka i tekstova koji su rušili njegovu reputaciju. Pa je rečeno da on zapravo nije taj doktor znanosti, da je on nešto drugo, da se lažno predstavlja.
I bam.
U sljedećem trenutku on nestaje iz bilo kakvog javnog diskursa. Ne može se doći do njega, nitko više ne priča o njemu, on je završio s one strane Overtonovog prozora.
Pretpostavljam da Aleksandar Stanković loše odradio svoj “novnarski” posao. Zbog te pogreške, ugurao je u javni diskurs čovjeka koji je pokvario kompletan narativ kroz koji je vlast legitimirala ulazak u EU.
Poanta ove priče naravno da nije jeli Mihajlović imao četiri doktorata ili nije. Poanta je u tome da je na trenutak u kadar ušao čovjek koji je pokvario konstrukciju: pokazao je da euroskepticizam ne mora biti komandosica, smrad i Dartagnan brkovi, nego može biti uljuđen, argumentiran i normalan.
I zato je morao nestati.
Pravilo: alternativa smije postojati samo kao oblik redikulizacje
Poanta priče jest da svi koji sudjeluju u toj medijskoj šaradi i kreiranju kulisa itekako su svjesni da mjesta za ljude koji kontriraju uhodanim narativima nema.
Ako ćeš biti alternativa, moraš biti alternativa u obliku redikula.
Ako ćeš biti lažna alternativa, znači ono malo mekša, ne moraš biti redikul, već više kao naš buntovnik. O toj podjeli uloga sam pisao u tekstu “Trostruki Overtonov prozor u pandemiji: službeni okvir, kontrolirana alternativa i zona redikula”.
No poanta priče jest da režim nikada neće dati nikakav prostor osobi koja bi mogla pokvariti temeljni sistem manipulacije i kreiranja pristanka.
Ne postoji politička osoba koja može dobiti bilo kakvu minutažu u medijima, osim doslovno kao rijetka slučajnost koja se dogodila s Mihajlovićem. I tu je vjerojatno Stanković dobio puno po prstima i od tada je vjerojatno pazio pet puta više da slučajno ne uključi neku stvarnu političku figuru.
Jer to je osnovno pravilo opstanka u svijetu medja.
Drugi primjer: prosvjedi 2021. i COVID potvrde
Uzet ćemo sada i drugi primjer, a to su prosvjedi 2021. protiv COVID potvrda, kada je Marko Francišković preuzeo događaj sa svojom stvarnom, iskrenom energijom.
U sljedeće četiri emisije Bujice obrađivao se taj događaj. Bujanac, režimski igrač čiji je zadatak glumljenje, odnosno kreiranje lažne oporbe.
Četiri osobe koje su nastupale nisu, a spominjali su prosvjed, između ostalih bio je i Andrija Klarić, nisu jednom riječju spomenule glavni događaj, a to je bio Marko Francišković.
Zašto Marko Francišković nije dio te priče?
Bilo koji spomen njega je upravo razlog zašto. Ta zabrana spomena je temelj zbog čega Bujicа postoji. Da osigura kontroliranu priču, lažnu priču, lažni narativ i da drži proces pod kontrolom režima.
Mreža je vrlo široka i uključuje afirmaciju sva tri parametra Overtonog prozora s jasno podijeljenim ulogama i ključnim zadatkom. Brisanjem svega što je stvarno i za postojeću strukturu opasno.
Zaključak
Poanta je jednostavna: ako je neka osoba nastala kroz afirmaciju u medijima, gotovo 100% je režimski igrač, odnosno lažna alternativa. I zato je puno razumnije takvoj osobi pristupiti iz pozicije opreza i sumnje, nego joj automatski dati vjeru.
Mediji nisu prostor u kojem se “slučajno” pojave ljudi koji mogu ozbiljno pokvariti narativ. Mediji su, po svojoj funkciji, filter i brana. Oni nisu tu da afirmiraju stvarne političke aktere, nego da stvaraju kulise: prihvatljive figure, kontrolirane sukobe i opoziciju koja ne prelazi granice.
Zato oni kojima se stvarno može dati povjerenje uvijek — baš uvijek — moraju graditi svoj put izvan medijskih struktura. Ne zato što su “romantični autsajderi”, nego zato što sistem ne dopušta da stvarni, po režim opasni i artikulirani ljudi budu normalno prisutni u javnom prostoru.
Odgovori