Pandemija COVID-19 poslužila je kao laboratorijski primjer primjene framing tehnika i upravljanja percepcijom kroz Overtonov prozor. No, umjesto klasičnog jednodimenzionalnog prozora prihvatljivih i neprihvatljivih ideja, u praksi se koristio trostruki model koji daleko preciznije objašnjava kako su oblikovani narativi o cjepivima. Ovaj model uključuje: (1) službeni prozor, (2) režimski prihvatljivu alternativu i (3) zonu redikula u koju se premještaju i delegitimiraju stvarna stručna pitanja.
1. Službeni Overtonov prozor: normativni narativ postavljen framing tehnikama
Prvi prozor predstavljao je službeni narativ, konstruiran kroz stroge framing tehnike. U njemu su cjepiva prikazana kao sigurna, učinkovita i nužna, dok su pitanja o dugoročnom riziku ili regulatornim odstupanjima smatrana opasnima ili „dezinformacijama“. Ovdje se nije smjelo dovesti u pitanje niti jedan temelj — uključujući činjenicu da prema dobroj kliničkoj praksi proizvod bez dugoročnih podataka o sigurnosti ne može biti masovno promoviran.
Iako su cjepiva dobila ubrzana odobrenja, to ih nije pretvorilo u standardne proizvode; no, kroz framing je stvoren dojam potpunog regulatornog legitimiteta.
Ovaj prozor definirao je „normalno“: svako drugačije razmišljanje automatski izlazi iz društveno dopuštenog okvira.
2. Režimski prihvatljiva alternativa: pseudo-pluralizam u drugom prozoru
Drugi prozor predstavljao je kontroliranu alternativu, čiji je zadatak bio kanalizirati pritisak i nezadovoljstvo, ali bez narušavanja osnovnog okvira. Ovdje su stručnjaci i uglednici predlagali ograničene primjene cjepiva: prioritetne skupine, starije osobe ili osobe s određenim komorbiditetima. Međutim, sve se odvijalo unutar unaprijed definirane pretpostavke da je cijepljenje načelno ispravno i potrebno.
Ovo je klasični bounded opposition: čini se kao kritičko propitivanje, ali u stvarnosti samo osigurava stabilnost službenog okvira. Framing se svodi na pomicanje fokusa s temeljnih pitanja na tehničke detalje. Time se stvara privid pluralizma, ali istinska rasprava o opasnim regulatornim prijestupima nikada ne ulazi u legitimnu sferu.
3. Treći prozor: redikulizacijska zona i kontaminacija legitimnih pitanja
Treći Overtonov prozor predstavlja stigmatiziranu marginu. To je prostor u koji se premještaju sve ideje koje ruše temeljne pretpostavke prva dva prozora — čak i kada su utemeljene u struci, statistici ili regulatornoj metodologiji. U slučaju cjepiva ovdje su završila pitanja poput:
– smije li se eksperimentalni proizvod promovirati masovno?
– tko preuzima odgovornost za nepoznate rizike?
– prema kojem je kriteriju suspendiran princip opreznosti?
Umjesto da budu predstavljeni racionalni argumenti, treći prozor bio je aktivno kontaminiran. U njega su umetnuti i amplificirani različiti radikalni likovi: negatori virusa, ravnozemljaši, pseudonaučni influenceri i opskurni trolovi. Time se stvorila asocijativna veza: svaki tko postavlja legitimno pitanje automatski se povezuje s redikulima. Ovaj mehanizam — framing kroz kontaminaciju — osigurava da publika izbjegava tematiziranje trećeg prozora, ne zbog argumenata, nego zbog socijalne stigme.
Zaključak:
Pandemija je pokazala kako se Overtonov prozor može multiplicirati i koristiti kao alat masovnog oblikovanja percepcije. Službeni prozor održava dogmu, režimski prihvatljiva alternativa osigurava privid slobodne rasprave i okvir prihvatljivog, a zona redikula služi za neutralizaciju stvarne stručne kritike. Sve tri razine zajedno čine framing strukturu u kojoj se ne manipulira pojedinačnim argumentima, nego se upravlja prostorom unutar kojeg se argumenti uopće smiju pojaviti. Primjer cjepiva protiv COVID-19 stoga predstavlja preglednu suvremenu demonstraciju da je ključ borbe ne u sadržaju narativa, nego u definiranju i aktivnom oblikovanju granica diskurzivnog prostora
Odgovori