Magistar sam farmacije, radio sam kao medicinski predstavnik. Priroda mog posla i mog fakulteta je da poznajem mnoge liječnike i farmaceute. Stotine njih. I u svakodnevnom sam kontaktu.
Osim što sam magistar farmacije, u polju javne politike sam i duže. Dvadeset godina. Tako da poznajem mnoge utjecajne ljude i iz svijeta medija i politike. Tako da su mi prilično poznati miljei koji su nosili cijelu pandemiju i prateće psihološke operacije.
Ukratko, spadam u nešto rjeđu sortu koja je po definiciji brzo prepoznala psihološke operacije što su se odvijale 2020. godine.
No, prelazimo na dio kada su se pojavila cjepiva protiv korone. Oni koji su potpali pod psihološke operacije, u tim cjepivima vidjeli su veliki spas. U općem ludilu, rodila se velika potreba u skladu s tim narativom, da se što prije nesebično procijepimo i tako “završimo pandemiju”.
U općem ludilu nije bilo previše razmatranja problema da su vektorska i mRNA cjepiva suštinski eksperimentalne tehnologije s nepoznatim rizicima. Velik dio moje farmaceutske struke na žalost je isto tako potpao pod pritisak psiholoških operacija, te je išao protiv dobre kliničke prakse, sukladno narativu.
Npr. Dobra klinička praksa nikada neće riskirati zdravlje trudnica. A ono što se dogodilo u psihološkim operacijama, bilo je doslovno forsiranje cijepljenja trudnica, bez ikakvih dokaza o neštetnosti cjepiva na plod i trudnice. Apsolutno ludilo. Kao farmaceut koji nije potpao pod psihološke operacije, više sam bio izluđen ludilom koje je zavladalo u mojoj struci.
Kada se pojavilo cjepivo, mnoge su moje kolege javno agitirale za cijepljenje. Pozivale su svoje pacijente na cijepljenje. Zanemarile su činjenicu da bez obzira na deklaraciju, ta cjepiva nemaju dokaze o sigurnosti i da se ovdje zapravo kao profesija kockamo s tuđim životima.
No, osoba koja je potpala pod psihološke operacije, a takvih je je bilo nemalo, ne može racionalno sagledati problem. Pogotovo u klimi kada postoje visoka očekivanja i manjak iskustva kod specifične situacije najvećeg medicinskog pokusa u povijesti civilizacije.
I sada, dvije godine poslije, imamo neobjašnjiv porast mortaliteta i procvat niza bolesti, postavljaju se svakojake teze, ali jedna teza je tabu. A to je utjecaj cjepiva. Jer pobogu, ako je cjepivo opasno, a mi smo sudjelovali u agitaciji ljudi da se cijepe, mi smo odgovorni za zlo koje ih je snašlo.
Radi se o porobljavanju grijehom.
Čovjek nije biće razuma, već osjećaja. Kada se pojavi informacija koja bi nas iz svetaca mogla prebaciti u nešto manje svece ili još gore, zlikovce, mi ćemo kao bića emocije izignorirati tu informaciju. Koliko god je moguće.
Oni osvješteniji razumiju problem, ali dotaknuti u ovaj tabu, otvara prostor stigmatizaciji, a na stigmatizaciju je malo tko spreman. I eto ga. Imamo profesiju koja je generalno porobljena grijehom i koja u ovome trenutku niti ne pomišlja sustavno pokrenuti pitanje nuspojava cijepljenja. Jer to je tabu, to je neugodna tema, to je opasnost od stigmatizacije.
Čekajući “bolja” vremena, gdje je ovo moguće samo uvodni događaj, jednostavno moramo prijeći preko toga i oprostiti si. Jer imat ćemo još bezbroj ovakvih situacija koje možemo izdurati kao društvo samo ako ćemo se osloboditi iz okova grijeha.
Ili, uzmimo za primjer one roditelje koji su pali pod propagandu, pa su cijepili i vlastitu djecu eksperimentalnim cjepivom. Ili trudnice. Koliko je njima tek važno da vjeruju kako je sve u redu, jer da su slučajno svoju djecu žrtvovali zbog svoje gluposti, to bi bilo nepodnošljivo. I kakav je danas njihov odnos prema svakog razboritom kritičaru te epizode.
Važno je znati što se događa kod psiholoških operacija, koja je uloga koncepta porobljavanja grijehom i napraviti svoj mali doprinos da razbijemo ovu kletvu. Da oprostimo i sebi i drugima. Jer na kraju dana, samo smo ljudi.
Odgovori