Svjedoci smo sustavnog huškanja na rat protiv Rusije već koje desetljeće, a ratom u Ukrajini stvar se intenzivirala do razine otvorene cenzure interneta i stalne huškačke prisutnosti. No zbog čega se to radi?
Zato što je rat bez legitimiteta problematična stvar. Ako te vlast šalje u rat koji smatraš nepoštenim, koji ne priznaješ i ne prihvaćaš, onda onaj protiv kojeg se boriš nije tvoj neprijatelj, i ti to znaš. Tada je neprijatelj onaj koji te poslao u rat.
Zato je nužna proizvodnja pristanka, sustavno ispiranje mozga sve dok ljudi takav rat ne prihvate kao legitiman, važan i nužan. Tako, kad majka pošalje sina u rat i sin u tom ratu pogine, nije kriva vlast koja ga je u taj rat poslala, kriv je neprijatelj koji ratuje protiv tog sina. Sin je sada heroj, a ne jadnik koji nije imao izbora. A majka postaje glavni promotor rata, glavni promotor mržnje prema neprijatelju i glavni lojalist vlasti.
Jer mama je sada zarobljena u grijehu i ne može ni zamisliti pitanje: a što ako je tvoj sin umro za ništa? Što ako je umro kao pseto, za kriminalne elite? Što ako nije heroj, nego jadnik? To si mama ne može dozvoliti, zato što je i sama pristala na igru.
U svijetu u kojem legitimitet rata nije osiguran, svaki poginuli jadnik postaje razlog više da poraste bunt prema vlasti i da se narod krene obračunavati sa svojom vlašću. Ako je pristanak proizveden, vlast je uspjela, jer svaki poginuli postaje razlog da se zaštite vlast i narativi koje ona predstavlja. Samo tako oni kojima su djeca izginula dobivaju smisao: njihova djeca nisu obični pasji sinovi koji nisu mogli reći ne.
Rat bez legitimacije i proizvedenog pristanka rat je koji direktno vodi u samoubojstvo političkih elita koje su ga pokrenule. Rat s proizvedenim pristankom garancija je opstanka vlasti.
Tako da, da, sva se borba vodi u našim glavama. Ali oprez: ako ne ponudimo rješenje i način mijenjanja situacije, prije ili poslije izmorit ćemo se u samom komentiranju i konstatiranju, prestat ćemo pružati otpor, i pristanak će tako biti proizveden.
Valja i podsjetiti: kad su nacisti 1933. krenuli tući Židove, otpora među ljudima je bilo. Bojkot židovskih trgovina 1. travnja 1933. mnogi su Nijemci ignorirali, dio njih je namjerno kupovao baš kod Židova, a bojkot je trajao samo jedan dan. Ali kako se kroz godine nije izrodila nikakva kontra, u šest godina progon Židova postao je zakon i svakodnevica, a put prema holokaustu bio je otvoren.
Zato nije dovoljno reći „ne želim“. Nužno je postaviti alternativu: jaku, fizičku, političku, umnu i solidarnu.
Odgovori