Klasična politička rasprava vodi se o ideologijama, lijevima i desnima, o tome tko je moralniji, tko je “naš”, tko je izdajnik, tko je veći domoljub, tko je progresivniji, tko je moderniji. Raspravlja se o osobnostima, karakterima, privatnim životima, gafovima i skandalima.
No razlika između dobre i loše vlasti nije u niti jednom od tih fenomena, nego u običnoj smjenjivosti. Smjenjivost nije jedna od vrijednosti, nego temeljni zahtjev kontinuiteta dobre vladavine. Sve ostalo može biti prisutno, ali bez smjenjivosti vlast nužno degenerira.
Čim se izgubi mogućnost stvarne zamjene vlasti, svaka vlast – bez obzira je li počela s najboljim namjerama – ulazi u proces kvarenja. Ne zato što se ljudi iznenada pretvore u zlikovce, nego zato što moć po svojoj prirodi teži opstanku. Sama pozicija moći se želi zadržati i učvrstiti. Radi se o fundamentalnoj psihologiji čovjeka gdje je gubitak moći jednak umiranju.
Zato je smjenjivost jedini ozbiljan test kvalitete političkog sustava: može li se vlast ukloniti kada postane štetna, ili je ona u praksi nedodirljiva.
Smjenjivost je ujedno i jedini protuotrov otuđenju vlasti. Otuđenje je temeljni problem loše vladavine: trenutak kada vladar prestane živjeti u istom mentalnom okviru kao društvo i kreira paralelni svijet u kojem više ne reagira na potrebe ljudi, nego na potrebe zaštite vlastite pozicije. Otuđeni vladar ne doživljava narod kao zajednicu kojoj služi, nego kao masu koju treba manipulirati u svrhu opstanka. Ne vidi probleme kao probleme, nego kao prijetnje vlastitoj stabilnosti. Kad jednom uđe u taj okvir, nužno počinje djelovati protiv društva, čak i kada to sebi opravdava kao “nužne mjere”.
Kroz generacije se uvijek dogodi ista stvar: vlast oslabi. Gubi legitimitet, povjerenje i sposobnost normalnog upravljanja. I tada se događa ono što se uvijek događa kad otuđena vlast oslabi: ona se ne reformira, nego se instinktivno brani. Vrlo brzo na repertoar dođu nezdrave metode. Poseže se za represijom, uvode nepotrebna ograničenja, povećavaju porezi koji služe održavanju aparata, štite se uhljebi i mreže, guši konkurencija, kriminalizira kritika. Država više nije servis građana, nego servis vlasti. To nije “skretanje s puta”, nego logičan ishod nesmjenjivosti: kada vlast zna da ne može biti zamijenjena, ona nema razlog da služi.
Korupcija u tom kontekstu nije anomalija, nego normalno stanje. U javnosti se opisuje kao moralni problem: “ljudi su pohlepni”. Ali to je naivno. Korupcija je politička tehnologija osnaživanja nesmjenjive vlasti. To je način da se stvore lojalne mreže. Uhljebi nisu slučajna greška, nego stabilizacijski mehanizam. Porezi koji hrane aparat nisu “loše vođene financije”, nego sustav održavanja poslušnosti. Kad nema smjenjivosti, vlast ne treba najbolje ljude, nego najlojalnije. Ne treba sposobnost, nego poslušnost. I tako se društvo puni mediokritetima koji imaju jednu zajedničku osobinu: ovisnost o režimu. To stabilizira vlast, ali društvo sustavno uništava.
No represija i ekonomija protekcija nisu dovoljni. Nesmjenjiva vlast prije svega mora osigurati stabilnost na psihološkoj razini. Zato uvijek gradi propagandnu infrastrukturu. Propaganda za cilj ima proizvodnju poželjnog stanja svijesti: besperspektivnosti, nemoći, apatije, cinizma.
Loša vlast mora uvjeriti ljude da je promjena nemoguća. Mora stvoriti osjećaj da su svi isti. Mora ubiti volju. Mora stvoriti mentalni zatvor u kojem se ljudi sami čuvaju, jer su uvjereni da izlaza nema. To je učinkovitiji oblik kontrole od policije, jer policija kontrolira tijelo, a propaganda kontrolira volju. Društvo bez volje je idealno društvo za otuđenu vlast.
U teoriji, demokracija je najmanje loš sustav upravo zato što je barem donekle dizajnirana da spriječi taj proces. Ne zato što narod uvijek bira najbolje – narod često bira loše, iz straha ili emocije, ili ono što mu mediji serviraju. Demokracija nije mehanizam savršenog izbora, nego mehanizam korekcije. Ona je najmanje loš sustav zato što načelno omogućuje provjetravanje klika. Čak i kad ne zna izabrati idealno, demokracija barem može izbaciti očito štetno. To je njezina vrijednost: smjenjivost kao ventil koji sprječava da se sustav potpuno ukruti.
Međutim, ono što danas gledamo je demokratska kulisa. Nije nitko ukinuo izbore, ali je smjenjivost strogo formalna, a ne stvarna. Stranke su karteli, a mediji su glavni vratar cijelog procesa. Danas se političke figure mijenjaju, ali struktura ostaje netaknuta, jer to bi pobogu bio revanšizam. I kad struktura ostaje, vlast nije smjenjiva.
Plandemija je to razotkrila do kraja i to na globalnom nivou. 2020. godine dogodio se globalni državni udar: koordinirane mjere, ograničenja, propaganda, ušutkavanje kritike, prisila. I dogodilo se nešto važno: nemalo ljudi prepoznao je punu otuđenost vlasti. Prepoznao je nelogičnosti, zloupotrebe, manipulaciju strahom i psihološko lomljenje društva. Ali i dalje se ništa nije moglo promijeniti. Too big to fail. Ne zato što ljudi nisu vidjeli, nego zato što nemaju mehanizam smjene. Smjenjivost ne postoji. Postoji samo neučinkoviti ritual.
U takvom sustavu privid alternative postaje glavni stabilizator. Formalno biraš između lijevih i desnih. U praksi biraš između dvije strane istog političkog organizma. To se posebno vidi u Americi, gdje je slučaj Epstein eksplodirao sa svim svojim konotacijama. I čak i da čovjek ne ulazi u detalje, poanta je jasna: kada su obje strane kompromitirane, ti više nemaš za koga glasati. To je kartel s dva loga.
I Hrvatska je savršen primjer na manjoj skali. Svakih nekoliko godina dobivamo “nove opcije” koje se pojave preko noći: OraH, HSP, Možemo, Hrast, Most, i razne “spasitelje”. A obrazac je isti: mediji daju prostor, narod povjeruje da se događa promjena, a sustav ostane netaknut. Jer temelj političke infrastrukture danas nije financijski nego medijski. Mediji su vratar. Tko kontrolira ulazak, kontrolira tko uopće može izgledati kao alternativa. I sustav kroz kulisu sustavno vlada i zadržava poziciju nesmjenjivosti.
Zato se danas, unatoč izborima, osjećaj nemoći širi. Ljudi osjećaju da politički proces nije proces odlučivanja, nego kulisa. Da je politika kazalište u kojem se glumci mijenjaju, ali scenografija ostaje. Da se rasprave vode o površinskim sukobima, dok su stvarni problemi nerješivi. I zato je ključni problem našeg vremena jednostavan: vlast se otuđila, jer je prestala biti stvarno smjenjiva. A kad vlast prestane biti smjenjiva, ona nužno postaje korumpirana, represivna i destruktivna – ne zato što “želi”, nego zato što drugačije ne može opstati.
I zato je rješenje političke krize banalno: uvođenje smjenjivosti. A kako uspostaviti sustav smjenjivosti jednako tako je banalan, kada se stvari sagledaju iz prave perspektive.
Odgovori