U Konstantinopolu 532. godine, za vrijeme cara Justinijana I., dvije frakcije — Zeleni i Plavi — djelovale su kao poluformalizirane skupine s infrastrukturom, lokalnim uporištima i značajnim nasilnim potencijalom. U praksi su funkcionirale kao kombinacija kvartovskih milicija, kriminalnih grupa i klijentelističkih mreža, a ne kao „navijačke skupine“ u modernom smislu. Njihovi pripadnici bili su niži društveni slojevi, huligani.
Povod Nika pobune bio je konkretan: nakon niza ubojstava i nereda, car je dao uhititi više pripadnika ovih frakcija. Dio je osuđen i pogubljen; dvojica koji su trebali biti obješeni preživjeli su zbog urušene skele, što su frakcije protumačile kao dokaz nepravedne represije vlasti. Kada je Justinijan odbio amnestiju, Zeleni i Plavi — usprkos trajnoj međusobnoj netrpeljivosti — privremeno su se udružili i pokrenuli pobunu.
Uslijedio je tjedan dana nasilja i razaranja. Pobunjenici su u Hipodromu proglasili vlastitog „cara“ i zahtijevali Justinijanovu abdikaciju. Premda je imao otvorenu mogućnost bijega, car je ostao, mobilizirao regularnu vojsku, a generali Belizar i Mund primijenili su odlučnu silu protiv nasilne mase. U Hipodromu je ubijeno oko 30.000 pobunjenika. Pobuna je ugušena, a Justinijanova vlast učvršćena.
Ovaj događaj potvrđuje politički princip: grupe koje djeluju putem afekta, impulsa i nekontroliranog emocionalnog naboja — bez unutarnje strukture i bez šire društvene legitimacije — ne predstavljaju prijetnju poretku. Mogu proizvesti buku i privremeni kaos, ali nemaju šansu protiv vlasti koja razumije snagu vlastitog legitimiteta. Kada takve grupe postanu teret, vlast može protiv njih primijeniti brutalnu silu bez rizika ozbiljnog društvenog otpora. Šira zajednica ih ne smatra nositeljima legitimnih interesa, pa niti masovni obračun ne proizvodi negativne političke posljedice; naprotiv, učvršćuje vlast.
Isti obrazac vidljiv je u Njemačkoj 1930-ih. SA milicije služile su Hitleru kao instrument uličnog nasilja, zastrašivanja i destabilizacije protivnika. Njihov društveni profil bio je usporediv s bizantskim frakcijama: nasilni niži slojevi, probisvjeti, oportunisti bez političke ili moralne legitimacije. Kada je Hitler konsolidirao državnu vlast, SA je postala balast. Tijekom Noći dugih noževa, stotine vodećih kadrova SA — uključujući Ernsta Röhma — bilo je pohapšeno i likvidirano, a SA marginalizirana u 48 sati. Društvo nije reagiralo, jer SA nije imala društveni legitimitet. Eliminacijom takvih formacija vlast se učvršćuje, a ne destabilizira.
Zajednički nazivnik: vlast se ne boji masa bez integriteta, bez unutarnje strukture i bez političke emancipiranosti. One nisu političke zajednice, nego agregati impulsa. Stvarna prijetnja vlasti dolazi isključivo od aktera koji posjeduju integritet, koherentnu motivaciju, društveni ugled i stratešku sposobnost djelovanja — od duhovne aristokracije. Društvo takve aktere prepoznaje kao moguću alternativu poretku i potencijalne nositelje legitimne vlasti.
Stoga se sve stvarne političke borbe kroz povijest vode isključivo unutar domene duhovne aristokracije, gdje nove elite nose nove sustave vrijednosti i teže integraciji u tijelo buduće vlasti. Sve ostalo su putujući cirkusi, folklor i performativni višak — fragmenti kojima se upravlja i koji se odbacuju čim se iscrpi njihova instrumentalna vrijednost.
Odgovori