U političkom procesu sam skoro trideset godina. Opipavam stvarnost, testiram teze, korigiram zaključke, spoznajem političku stvanost. Ekipi koja me upozna obično joj se sviđaju moji navodno trezveni dnevno politički stavovi, prepoznaju širinu i uvide u razmatranju stvari koje ponekad ne mogu tako dobro artikulirati, ali ih osjećaju.
U nekim trenucima, recimo pijanim večerima, ako završimo u političkim temama, što neko vrijeme izbjegavam, relativno se brzo postavi pitanje.
“OK. Reci nam. Šta da radimo?”
Naviknut na ovu situaciju, prvo se ogradim i kažem. Vjerovatno ćete me gledati blijedo i misliti da nisam baš normalan. Oni na to obično odgovore.
“Nečemo, časna riječ”
I ja onda kažem: “Treba napraviti to i to” I dam im vrlo jednostavnu operativnu uputu. Ako zažele mijenjati političku stvarnost.
I onda nastane pauza. Blijedi pogledi. A onda, sasvim očekivano: “Jesi li ti normalan?”
U toj rečenici nalazi se cijeli problem političke stvarnosti. Naglašavam da uputa nije nešto zahtjevno ili nemoguće, nego upravo suprotno.
Prijedlog je toliko banalan, da zvuči nenormalno. Previše je jednostavno. Ne može biti tako jednostavno. To se suprotstvlja svemu što znamo.
Osjećaj je otprilike kao da se osoba upravo deklarirala kao ravnozemljaš. Toliko banalno da je nesuvislo. Zaključak koji slijedi je vrlo jednostavan. Ovaj tip ipak nije normalan.
Idemo korak nazad.
Večina ekipe uopće nije zainteresirana za politiku, barem ne na onaj dnevnopolitički navijački način. Oni gledaju ove prve što jesu i prepoznaju da nisu njima baš sve na broju. Prosječna ekipa nije ušla u taj žrvanj i ne pati od dnevnoplitičkog filanja ili čitanja opusa djela Karla Marxa ili Milton Friedmana.
I tu nastaje problem. Oni vide ove prve i logičan je zaključak. S tim ljudima nešto nije u redu, ali mi smo OK. Mi smo čisti, nezadojeni.
O, koliko je ekipa u krivu s tom pretpostavkom. Ekipa misli da zato što nije u žrvnju u kojem je prva grupa ljudi, stječe pogrešan zaključak da je imuna na propagandu. Da nije podložna utjecaju propagande. Nesvjesna da je propaganda toliko duboko utkana u percepciju svijeta svakoga od nas, hjteli mi to ili ne. Da je gotovo kompletan doživljaj političke stvarnosti zapravo sutavna manipulacija, a ne kako stvari zapravo stoje.
Da pojasnim dubinu problema uzet ću tvrdnju “zemlja je okrugla”.
Naravno da jeste. Ali kako mi to znamo? Sigurno nije direktan uvid u pitanju. Radi se o društvenom konsenzusu koji se ne propituje, i mi smo naišli na tu informaciju kao jasnu spoznaju i ne propitujemo je niti jedan trenutak. Savim je jasno da je zemlja okrugla. Podrazumjeva se.
No, tu leži caka. Večina stvari ili gotovo sve stvari koje nam oblikuju mentalnu mapu, zaprao su pasivno ugurane “bjelodane”, “notorne” istine kao zemlja je okrugla. Mi gotovo ništa što podrauzmjevamo nismo prihvatili kritički, kroz razmatranje, već isključivo kroz privid društvneog konsezusa, dominantne misli koju propituju samo neki čudni redikuli, nebitna ekipa. Mi znamo da je zemlja okrugla, mi znamo da je vrijeme novac, mi znamo da je politika kurva. Mi znamo puno toga. “Znamo”.
I tu dolazi trik. Veliki trik. Nešto što je nužmo osvijestiti.
Ali da ukažemo na sustavnost manipulacije mišljenjem, uzmimo primjer Kršćansva i fraze “Bogu Božje, caru carevo”. Sretni smo jer će naši krvnici goriti u paklu, dok je na nama da budemo poniženi i u tome pasivno agresivno uživamo, jer nas čeka nagrada nakon srmti. Mi smo sada ponosno ponizni, moralno uzvišeni u prihvaćanju toga da budemo robovi i lutke na koncu tuđih planova i volje.
Kršćansrvo je pristuno s tim narativom koji objketivno osigurava pokornost i nedoditljvist vladara od strane masa dvije tisuće godina. Poanta ove digresije je da sutavi vladanja razumiju koliko je važno oblikovati mentaln mapu vjerovanja, uvjerenja, “znanja”, opće percepcije koji će davati pogrešno tumaćenje stvarnosti. Jer ako stvarnot ne tumačimo ispravno, mi smo po definicji kastrirani, nemoćni. Kao da Kinezu objašnjavamo nešto na hrvatskom i čudimo se kako nas ne razumije, a tako je banalno. Obraćamo se našim fantazijama, mitovima i očekivanjima, a ne stvarnim bićima. I samim time nemamo nikakav učinak. I zaključujemo da smo nemoćni. Što je na krjau dana i smisao kompletnog propagandnog sustava.
I sada se vratimo na jednu od tih ekipa koja dođe s pitanjem “što je potrebno za učiniti?”
Ispravan odgovor na ovo pitanje je: Prvo morate osvijestiti da ste isprogramirani i da je vaše kompletno poimanje svijeta, društva, pa i samih sebe oblikovano kroz pasivno prihvaćanja “istina” koje niste propitivali i koje su vam dale pogrešno razumijevanje kompletne dinamike moći, oblikovanja utjecaja i na kraju dana političke promjene. Propagandni sustav je sustav vladanja. I upravo taj dio percpecije je sustavno daleko najviše izmanipuliran i mitologiziran.
Osoba sada ima alternativu. Prvo je da aktivno krene u demontažu osobnih zabluda kako bi izgradila ispravan kontekst i funkcionalan kognitivni aparat. To bi moglo uzeti godine i u svakom slučaju prilično je intenzivan, mentalno i duhovno zahtjevan proces koji zadire značajno i u naše identitet. Drugi je da pokloni povjerenje nekom autoritetu koji će osobu učiniti operativnom istog trenutka i putem učiti.
Samo oni koji razumiju stvarnu sliku političke stvarnosti mogu razumjeti kako se zapravo učinkovito djeluje. I ono što je apsurdno u cijeloj priči, rješenje je tako banalno, dostupno i provedivo.
Odgovori