Nesmjenjivost vlasti u suvremenim društvima ne uspostavlja se zabranom izbora ili grubom represijom. Takvi oblici vlasti su karakteristični za politički kratkotrajne nerazvijene sustave ili za režime u kasnoj fazi raspada. U funkcionalno razvijenijim državama, nesmjenjivost se ne postiže ukidanjem demokratskih procedura, nego njihovim pretvaranjem u neučinkovitu formalnost.
Nesmjenjivost tako zapravo nije institucionalni problem. Ona je prije svega operativni i psihološki oblikovan problem: sposobnost vlasti da stvori uvjete i dojmove u kojima smjena postaje praktično nemoguća, iako je nominalno dopuštena.
U tom smislu, nesmjenjivost nije stanje sustava, nego rezultat sustavnog oblikovanja percepcije.
Kontrola političke definicije: usmjeravanje društva na pogrešne instrumente
Prvi mehanizam održavanja nesmjenjivosti jest kontrola načina na koji društvo percipira politiku. Građanima se politika prikazuje kao arena retoričkih sukoba i simboličkih podjela. Takav prikaz proizvodi uvjerenje da se politička promjena događa prvenstveno kroz stranačko natjecanje i periodično glasanje.
Međutim, stvarna politika uopće nije buka niti retorika, nego infrastruktura utjecaja: mreže lojalnosti, sposobnost oblikovanja protoka informacija, usmjeravanje fokusa i strukture mišljenja, pristup resursima, organizacijska sposobnost, kapacitet mobilizacije i sposobnost stvaranja događaja koji se ne mogu ignorirati.
Sustav ima interes da građani pogrešno vjeruju kako je stranka početak političkog djelovanja. Stranka je tek formalni okvir koji se pojavljuje nakon što je politička sila već izgrađena. Kada se građane uvjeri da je osnivanje stranke nužan početni korak, tada se svaki pokušaj stvarnog političkog djelovanja preusmjerava u birokratske procedure i proces koji je u potpunosti kontroliran od strane režima. Na administrativnom i operativnom nivou.
Sustav ne mora zabraniti političkog protivnika. Dovoljno je da ga navede da djeluje unutar mehanizama koji su po dizajnu strogo kontrolirani i za stvaran utjecaj neučinkoviti.
Mediji kao politička infrastruktura: kontrola ulaza u vidljivost
Drugi mehanizam kreiranja nesmjenjivosti jest kontrola vidljivosti. U javnoj politici vidljivost je preduvjet postojanja. Bez vidljivosti, politička opcija ne može postati faktor, ne može stvoriti legitimitet i ne može privući organizacijske resurse.
U tom smislu, mediji su temeljna infrastruktura političkog procesa. Oni funkcioniraju kao vratar koji određuje tko uopće može izgledati kao relevantna alternativa ili barem potencijal.
Ova kontrola nije eksplicitna. Ne mora postojati formalna cenzura. Ignoriranje je često učinkovitije od napada. Napad barem potvrđuje postojanje i značaj. Ignoriranje briše politički subjekt iz javne percepcije.
Zbog toga se u praksi “nove opcije” ne pojavljuju spontano. One se pojavljuju onda kada dobiju pristup medijskom prostoru, a taj pristup ne dolazi kao rezultat njihove snage, nego kao rezultat kompatibilnosti s postojećom infrastrukturom.
Kontrolirana opozicija: proizvodnja privida izbora
Najstabilniji oblik nesmjenjivosti nije diktatura, nego kartel. Kartel je nevidljiv i samim time znatno bolje zaštićen od vanjskih napada. Kartel može imati više stranaka, više lidera i više ideoloških oznaka, ali jednu političku infrastrukturu. Takav sustav održava formalnu konkurenciju, ali eliminira mogućnost stvarne promjene.
U tom okviru kontrolirana opozicija postaje ključni mehanizam stabilnosti. Sustav dopušta i promovira političke aktere koji djeluju kao alternativa, ali koji ne ugrožavaju strukturu. Njihova funkcija nije promjena, nego kanaliziranje nezadovoljstva.
Zato se periodično pojavljuju političke opcije koje se predstavljaju kao “nove”, “drukčije” i “svježe”: pokreti mladih, tehnokratske inicijative, antikorupcijske platforme, identitetske opcije ili populističke varijante. Njihova uloga jest da privremeno mobiliziraju dio nezadovoljnog biračkog tijela, stvarajući osjećaj da postoji izbor, dok se istovremeno održava kontinuitet strukture.
U takvom sustavu privid alternative nije prijetnja vlasti. On je jedan od najvažnijih mehanizama njezine stabilnosti. I baš uvijek rezultira zaključkom “svi su oni isti”, što je zapravo sasvim očito dok se glasa za iste.
Upravljanje fokusom: zadržavanje javnosti u simboličkim sukobima
Uz kontrolu vidljivosti i opozicije, nesmjenjiva vlast mora upravljati fokusom javnosti. Politička energija društva mora se usmjeriti na teme koje proizvode emocionalni angažman, ali nemaju nikakav realan utjecaj.
Zbog toga se javni prostor kontinuirano puni raspravama o Thompsonu i Daliji Orešković, sukobima oko wordinga, povijesnim simbolima, moralnim zgražanjima i privatnim skandalima. Takvi sukobi djeluju kao učinkovita distrakcija, jer generiraju snažne emocije, polarizaciju i stalnu aktivnost, iscrpljuju javnost i demonstriraju jalovost “bilo kakvog angažmana”.
Otuđena vlast se ne boji kritike, jer kritika ne nosi moć. Ona se boji afirmacije. Smjenjivost ne nastaje iz spoznaje da vlast nije dobra, nego iz pojave alternative.
Psihološke operacije: proizvodnja bespomoćnosti i apatije
Najvažniji sloj kontrole nije represivan, nego psihološki. I na kraju dana sve prethodne metode usmjerene su upravo na kreiranje takve emocije. Nesmjenjivost zahtijeva proizvodnju stanja svijesti u kojem društvo prestaje vjerovati da je promjena moguća.
Ovo se postiže afirmacijom nekoliko temeljnih poruka:
– svi su političari isti,
– promjena je nemoguća,
– politička borba je uzaludna,
– suprotstavljanje je naivno ili opasno,
– cinizam je znak zrelosti.
Takve poruke postupno oblikuju kolektivni mentalitet. Kada se dovoljno internaliziraju, društvo počinje samo reproducirati vlastitu nemoć. Ljudi prestaju pokušavati, a oni koji pokušavaju gotovo uvijek se iscrpe jer slijede pogrešne upute upravo takve vlasti. I baš uvijek, ako su došli s dobrom namjerom, ne uspiju.
U tom trenutku vlast više ne mora provoditi intenzivnu represiju. Društvo se samo disciplinira. To je najstabilniji oblik kontrole. Sama pak upotreba represije značila bi da su maske pale i da je režim na izdisaju. Jer niti jedan režim u povijesti nije mogao vladati bez legitimiteta.
Ritual demokracije: formalna smjena bez stvarne promjene
Kada su ovi mehanizmi postavljeni, izbori i dalje postoje. Stranke postoje. Parlament postoji. Formalne institucije ostaju netaknute. Ali one očito ne obavljaju svoju funkciju: omogućavanje korekcije kroz smjenu.
Demokracija se percipira kao ritual nemoći i besmisla. Građani periodično sudjeluju u procesu koji proizvodi osjećaj participacije, ali ne mijenja zapravo ništa. Mijenjaju se političke figure, ali porezi na prvu nekretninu postaju stvar podrazumijevanja, uništenje Siska je neminovnost, jer “šta god je javnost pokušala”, pokazalo se da nema moć utjecaja. Naravno, jer sustav se održava kroz stalnu simulaciju promjene i promociju neučinkovitih metoda djelovanja.
U takvom režimu smjenjivost postoji kao pravna forma, ali ne kao realna mogućnost. Naravno, sve to je na kraju dana obični mit koji se lako demontira kada se pojavi volja za stvarnim utjecajem. Ne kao ritualom i virtue signallingom, već ponovimo, stvarnim utjecajem.
Odgovori