Dva konteksta, dva sustava lojalnosti
Svako društvo u svakom trenutku postojanja funkcionira unutar dvije temeljne sile koje oblikuju ponašanje pojedinaca, institucija i kolektiva.
Prva je sila strukture. To je težnja uspostavljenog poretka da se očuva, reproducira i zatvori u sebe. Druga je sila života. To je sposobnost živih bića i zajednica da prepoznaju stvarnost i kontinuirano se usklađuju s onim što jest. Razlika između njih nije ideološka ni moralna. Ona je kontekstualna.
Lojalan strukturi funkcionira unutar zatvorenog, predefiniranog konteksta vladanja. Taj kontekst ima svoja pravila, svoju hijerarhiju, svoje nagrade i kazne. Stvarnost koja ne ulazi u taj okvir za njega ne postoji ili je prijetnja. On je funkcionalan, predvidiv i pouzdan, ali isključivo unutar granica koje mu struktura zadaje.
Lojalan životu funkcionira u otvorenom kontekstu. On prima signale iz stvarnosti i prilagođava se onome što jest, a ne onome što bi prema predefiniranom okviru trebalo biti. Njegova lojalnost nije prema sustavu nego prema percepciji stvarnosti. Upravo zbog toga, u standardna vremena, izgleda neprilagođeno, a ponekad i opasno.
Struktura kao delegat sile života
Da bismo razumjeli sukob u pozadini, moramo razumjeti podrijetlo strukture i sile strukture. Ona nije nametnuta izvana, nije parazit koji se nakalemio na živa bića protiv njihove volje. Struktura je proizvod i delegat sile života samog.
Živa bića sklona su onome što struktura u mirna vremena osigurava: predvidivosti, jasnoj formi i usklađivanju po poznatim pravilima. I to su temeljne potrebe živih bića koja žive u zajednici. Struktura nastaje kao odgovor na te potrebe. Sile života je delegiraju u svojoj funkciji jer im ona, u trenutku nastanka, omogućuje da se posvete životu umjesto stalnoj improvizaciji.
Struktura je dakle legitimna. Ona nije neprijatelj života, ona je njegov instrument. I dok ga vjerno služi, sukoba nema.
Problem nastaje kada delegat zaboravi tko ga je delegirao. A kako je delegat operativno nositelj moći društva, tj. vlast, sklonost zastranjenju u obijesti je sasvim prirodna.
Kada delegat iznevjeri
U normalna vremena struktura ima prednost. Ona kontrolira resurse, pozicije i narative. Selektira one koji su joj lojalni i potiskuje one koji nisu. Taj proces može biti difuzan i nesvjestan, ali može biti i svjestan i koordiniran, no uglavnom je kombinacija ta dva elementa.
Rezultat je isti: Struktura se postupno puni isključivo onima koji funkcioniraju unutar njezina zatvorenog konteksta i time postaje sve nesposobnija prepoznati stvarnost. Zatvoreni kontekst postaje sam sebi svrha. Delegat prestaje služiti onome tko ga je delegirao i počinje služiti isključivo sebi. Zato je struktura ograničenog vijeka trajanja i u svoja završna vremena popunjena de facto redikulima. Oni bliski sili života osjećaju se kao Štulić kada kaže: ” Kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti kada vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi”.
Moć koju sila strukture nosi je snažan anestetik. Ona postaje sposobnost da se ignorira povratna informacija stvarnosti često do nivoa apsurda, kada kreće veliki lom povijesno poznat kao revolucija. Što je struktura veća moćnija, to je kolaps za strukturu iznenadniji i temeljitiji, jer je struktura dulje akumulirala nesklad koji nije mogla prepoznati.
Tipovi lojalnih strukturi
Zatvoreni kontekst privlači prepoznatljive psihološke tipove. Nisu to po sebi karakterne mane, već načini funkcioniranja koje zatvoreni kontekst selektira i nagrađuje.
Karijerist nema unutarnjeg kompasa. On čita što sustav nagrađuje i prilagođava se. Njegova lojalnost nije ideološka niti svjesna, već je refleksna. Gdje god je moć, tu je i on.
Ideolog iskreno vjeruje u sustav. Njegova lojalnost strukturi psihološki je identična lojalnosti istini, jer on ne razlikuje jedno od drugog. Najopasniji je tip upravo zato što ne laže: on je duboko nesvjestan. I iz tog uvjerenja djeluje s punom energijom i bez zadrške.
Cinik s privilegijom zna da sustav truli. Ali udoban je. Aktivno surađuje u održavanju fikcije jer ga ona hrani. On je svjesni akter u cijelom sustavu, ali zarobljen u nedostatku perspektive.
Čuvar reda brani strukturu jer ga kaos egzistencijalno uznemiruje. Struktura mu nije ideologija nego psihološka potreba za predvidivošću. Brani je čak i kada je očito teško bolesna. Alternativa kaosa po njemu je uvijek gora od najteže bolesti.
Tipovi lojalnih životu
Otvoreni kontekst također privlači prepoznatljive tipove. Njihova zajednička os je sposobnost primanja signala iz stvarnosti i nelojalnost predefiniranom okviru kada on ulazi u sukob s onim što jest.
Svjedok vidi nesklad između onoga što se govori i onoga što jest. Ne mora biti aktivan, ne mora biti glasan, ali ne laže ni sebi ni drugima. On je živa memorija stvarnosti u trenutku kada struktura tu stvarnost prepisuje. Svjedok teško zaboravlja i dugo pamti. Svojevrsni nedostatak lobotomije mu je mana, ali i vrlina zbog koje postaje glavna sila promjene, kada dođe vrijeme za promjenu.
Graditelj ne čeka da struktura padne. On je pionir, avangarda. On već sada gradi alternativne oblike odnosa i organizacije. Njegova lojalnost životu nije deklarativna, ona je praktična i stalna. Dok struktura troši energiju na vlastito održavanje, graditelj stvara ono što će popuniti prostor koji ona više ne može zadržati. Graditelj pripada nekom drugom svijetu od onoga kojeg redovito viđamo. I ključni je element tranzicije društva u vrijeme krize.
Rušitelj djeluje kada sukob sila postane nepodnošljiv. Nije nužno nasilan, ali je odlučan. Lojalnost životu za njega je viša od lojalnosti redu. On je taj koji u trenutku krize zbog nespojivosti kompromitirane strukture i sile života uzima pušku i kreće u rat.
Najzahtjevniji čin: Uspostaviti ono što ti je strano
Tu dolazimo do točke prijeloma ovog procesa.
Sila života po svojoj prirodi živi u otvorenom kontekstu. Ona je bez stroge forme, bez ograničenja, bez predefiniranih pravila. Upravo to je i njezina snaga: sposobnost da prima signale stvarnosti bez filtera zatvorenog okvira, da se prilagođava onome što jest, da vidi ono što lojalni strukturi ne mogu vidjeti.
Ali ta ista priroda postaje njezin najveći izazov u trenutku tranzicije.
Samo rušenje stare strukture, koliko god zahtjevno, dolazi iz prirodnog impulsa, iz nagomilane energije nesklada između zatvorenog konteksta i stvarnosti. To je čin koji, kada energija dostigne prag, postaje neizbježan.
Ali rušenje je čin očaja, jer struktura je uvijek tu, sila strukture je uvijek tu i sila života je mora ispoštovati, baš kao što sila strukture mora ispoštovati silu života kao svog stvarnog gospodara.
Da bi zamijenila staru strukturu, sila života mora učiniti ono što joj je najstranije: mora se sama ograničiti. Mora uspostaviti novu formu. Mora zatvoriti kontekst. Mora redefinirati pravila, hijerarhiju, okvir.
Mora, jednom riječju, postati ono što po prirodi nije. I upravo kroz tu transformaciju ona šalje jasan signal uspostave novog legitimiteta. Kada je napetost između sile strukture i sile života toliko intenzivirana, bude se savezi i spavači za koje obično u mirna vremena ne možemo niti naslutiti da postoje.
Sila života mora oblikovati samu sebe u novu strukturu, svjesno prihvaćajući ograničenje otvorenog konteksta koje joj je duboko neprirodno. Paradoks je sljedeći: Sila života vraća se u prirodno stanje tek kada pristane na vlastito ograničenje. Do tog trenutka sila strukture dominira, a od tog trenutka ultimativnae žrtva sile života da se transformira silu strukture, sila života se vraća kao ultimativni vladar, a uspostavlja se nova struktura kao njen delegat.
Nova struktura koja iz tog procesa nastaje nije negacija strukture kao takve. Ona je obnova odnosa subordinacije: Struktura ponovno postaje ono što je uvijek trebala biti. Delegat sile života, instrument koji živim bićima omogućuje predvidivost, formu i usklađivanje, ali koji ostaje podređen onome tko ga je delegirao.
Dok ta podređenost traje, struktura i život nisu u sukobu. Kada ona prestane, ciklus počinje iznova.
Sadašnji trenutak
Ono što gledamo posljednjih godina nije niz nepovezanih kriza niti puka serija političkih pogrešaka. To je obrazac sile strukture koja broji zadnje dane. Obrazac zatvorenog konteksta koji se pokušava održati pod svaku cijenu, dok je život već počeo tražiti novi okvir.
Pandemija, rat u Ukrajini, sukobi na Bliskom istoku, svaki put ponavlja se ista logika. Struktura staje na stranu vlastitog opstanka bez obzira na cijenu. Odluke koje nemaju smisla iz perspektive otvorenog konteksta imaju savršenu logiku iz perspektive zatvorenog konteksta koji sebe mora očuvati.
Pitanje nije hoće li stara struktura propasti. Pitanje je koliko će društvo proći još boli i patnje prije nego li sila života prihvati svoju ultimativnu žrtvu kroz pristanak na samodiscipliniranje kako bi učinila ono što joj je najneprirodnije. Da se sama ograniči, uspostavi novi zatvoreni kontekst i uspostavi novu strukturu koja će opet biti u službi života.
Za kraj, možemo postaviti pitanje mogu li načela open source filozofije organiziranja obrađena u tekstu “Katedrala i bazar – filozofsko-politološki osvrt” trajno dokinuti ovaj sukob i uspostaviti silu strukture kao trajnog službenika sile života.
I postoji li mogućnost da je ovo upravo vrijeme kada svijet može napustiti svoj karmički krug autodestrukcije i otići na novi nivo postojanja?
Odgovori