Kultno djelo Erica Raymonda često se opisuje kao manifest organizacijske paradigme programiranja u open source svijetu. Iako se Raymond primarno bavi praktičnim savjetima i trikovima za uspješno vođenje projekata otvorenog koda, njegova ključna metafora — razlika između katedrale i bazara — nudi i širu, filozofsku i političku dimenziju. Ona postaje plodna osnova za usporedbu između starih ideologija predinformacijskog doba, koje su počivale na unaprijed zadanim okvirima, te aktualnih modela zasnovanih na stalnoj kontekstualizaciji fenomena.
U programiranju, katedrale predstavljaju monumentalne, zatvorene projekte koji funkcioniraju dok god ostaju u hermetički zatvorenom sustavu. Svako otvaranje, ispitivanje ili hakiranje prijetnja je njihovoj stabilnosti. Zato Linus Torvalds izriče onu poznatu rečenicu: “Given enough eyeballs, all bugs are shallow.” Drugim riječima: kada je dovoljno promatrača, problemi postaju banalni. U zatvorenim sustavima, gdje pogled dolazi iz jedne uske niše, oni ostaju nevidljivi. U otvorenim, izbijaju na površinu i zahtjevaju njihovo rješavanje..
Na sličan način, ideologije predinformacijskog doba nisu nastajale unutar širokog, heterogenog prostora, nego u malim, međuindoktriniranim krugovima. One su unaprijed definirale granice stvarnosti: odredile što se smije misliti, što je “istina”, koje su interpretacije dopuštene, a koje nisu. Takve ideologije funkcionirale su kao čekić kojemu je svaki društveni fenomen čavao. Nisu dopuštale kontinuirano utvrđivanje okvira — naprotiv, predefinirani okvir bio je neprikosnoven.
Nasuprot tome, današnja epoha omogućila je stalnu i neprekidnu kontekstualizaciju. Danas smo svakodnevno izloženi desecima i stotinama ljudi s različitim iskustvima, perspektivama i pozadinskim matricama. Svaki tekst, stav ili ideja odmah prolazi kroz mnoštvo pogleda. Bazar je stalno otvoren.
Za usporedbu, u Marxovo vrijeme to nije bilo moguće — Marx je bio osuđen na male skupine međuindoktriniranih suradnika i povremene slučajne promatrače. No isti mehanizam obilježavao je sve ideologe tog doba: stvarali su sustave koji nisu bili proizvod šireg, nepredvidivog spektra ideja i ljudi, nego zatvorenog kruga autoriteta.
Zato danas jasno vidimo kako određene grupacije — libertarijanske, komunističke, reigijske, feminističke, hegelijanske — teško opstaju na otvorenoj sceni. Ono što se događa pandan je javnoj objavi koda nekog programa. U samom trenutku objave, cijeli kod pada, jer je prepun rupa i neusklađenosti sa svojim primarnim sigurnosnim zahtjevima održivosti. Pandan u politici je lom u kontaktu sa stvarnošću.
Stari ideolozi ulaze u prostor otvorene kontekstualizacije, ali im on ne odgovara. Katedrale misli koje počivaju na skromnom spektru iskustava i unaprijed zadanim objašnjenjima pucaju kada ih zahvati dinamičko preispitivanje. Njihovi promotori sada više nisu uvažene ličnosti s perspektive bazara, već obični redikuli. Njihovi temelji nisu građeni za teren koji iznova preispituje vlastite granice i ne dozvoljava raskorak sa stvarnošću.
Iz toga proizlazi i politička kriza današnjice. Paradigma otvorene kontekstualizacije, u kojoj svi mi već sudjelujemo, nespojiva je s političkim sustavom koji još uvijek djeluje po principu zatvorenog koda — po logici unaprijed zadanih okvira i unaprijed određenih odgovora. Posljedica je pad vjerodostojnosti i legitimnosti političkih institucija i kompletnih narativa. Informacijska revolucija, internet i slobodan protok informacija učinili su okvir otvorenim — i time neizbježnim.
Zatvoreni kod, naravno, ima svoje prednosti: brz je, efikasan i ne zahtijeva propitivanje. Ali dugoročno, otvoreni sustavi proizvode stabilnije rezultate. Isto vrijedi i za politiku. Zatvorene grupacije — feministi, konzervativci, komunisti, libertarijanci — i dalje povremeno generiraju snažan impuls, no on je kratak i nezahtjevan. Oni ne mogu stvoriti masovni, afirmativni pokret, jer počivaju na nepromjenjivim okvirima koji se raspadaju kada naiđu na širi spektar pogleda. Upravo zato one ne predstavljaju rješenje krize — one su njezin nositelj.
Otvoreni proces, premda sporiji u iniciranju moći, počiva na fleksibilnim i iznova dogovorenim temeljima. On odbacuje dogmu, zahtijeva provjeru polaznih točaka i omogućuje malim, ali stabilnim idejnim strukturama da se šire i ojačaju bez urušavanja.
A gdje smo mi kao civilizacija? Mi smo u bazaru — u prostoru otvorene kontekstualizacije. I tko želi uspjeti u takvom prostoru, mora razumjeti njegovu logiku.
Na političkom bazaru nalazimo čitav niz branitelja unaprijed zadanih istina, koje svima izvan njihovih uskih okvira izgledaju čudno ili čak groteskno. Takvi akteri ne stječu široku privlačnost. Mogu okupiti manju grupu sljedbenika, ali ne mogu postati dominantni jer ne mogu preživjeti u uvjetima promjenjivih i višestrukih perspektiva.
Suprotno njima, postoje pojedinci i grupacije koji prihvaćaju eklektiku pristupa, iskustava i interpretacija. Oni nastoje graditi zajedničke osnove koje mogu izdržati otvorenost i stalnu reinterpretaciju — politički “kod” koji se može održati u okruženju bez unaprijed postavljenih granica.
Ljudi koji razumiju da ne postoji neupitna istina, ljudi koji su spremni iznova provjeravati vlastite stavove i oblikovati okvir iz susreta s drugima, danas napokon mogu stvoriti političko rješenje koje prije nije bilo moguće. Tehnološki uvjeti napokon to dopuštaju — baš kao što je open source omogućio novu eru u programiranju.
Rješenje političke krize leži, zato, u optimizaciji dogovora unutar paradigme otvorene kontekstualizacije. Alternativa je pokušaj ukidanja otvorenog okvira — gašenje interneta, ograničavanje protoka informacija, ponovno postavljanje zidova. No tehnološke promjene i tehnološke revolucije nezaustavljive su jednom kada informacija postane slobodna. Tako da zapravo i nemamo izbora, doli izgraditi svijet sukladan duhu vremena.
Odgovori