Čitao sam Castanedu kao klinac, u srednjoj školi, bilo mi je to zanimljivo štivo. Iz milijun razloga. Suštinski se mogu samoproglasiti psihonautom, odnosno oduvijek me je interesirala vlastita svijest. Tako je i Castaneda postao za mene jedno kultno djelo.
Ne sjećam se previše toga, bilo je davno, ali ostalo mi je utisnuto u sjećanje kada se govori o četiri prepreke na putu mudrosti. Prva je bila vrlo banalna, nešto što svi možemo lako prepoznati. To je strah. Prepreka koju su iskusili mnogi, osvijestili i prevazišli.
Zato ne treba puno govoriti o strahu kao prepreci, jer je to banalna misao.
Druga prepreka, jasnoća. E, to mi je već bilo vrlo nejasno. O kakvoj jasnoći pobogu priča Castaneda, kako jasnoća može biti prepreka? Taj dio me je kopkao godinama, jer su misli koje je prenosio bile vrlo atraktivne i doživio sam ga kao autoritet. Ali ova priča, to nisam mogao poimati.
Sve do vremena kada sam pod silom prilika doživio “HEUREKU”, duhovni događaj kada se sve smjesti na svoje mjesto, kada se čovjek inicira. Obično ovaj psihološki proces provode razne “duhovne obnove”, grupe koje manipuliraju ljudima koji su pod pritiskom i koji trebaju taj trenutak oslobođenja.
Inicijacija kao čin napuštanja starog narativa i usvajanja nekog novog duhovnog okvira. Gdje treba iskočiti iz uhodanih praksi, gdje treba smoći hrabrosti napustiti stari brod i stupiti u nepoznat teren. Jer stanje je nepodnošljivo. I obično je, ne nužno, strah ono što demonstrira to stanje. Od gubitka oslonca, od nestanka.
Ako ste gledali seriju “Band of Brothers”, sjećate li se onog lika što je bio ustrašen sav, doživio histerijsku sljepočum, pa je u nekom trenutku pregrizao i potpuno zaboravio na strah. Vojnik Blithe.
Možemo reći da je to ta inicijacija neustrašivih. Da, to je taj primjer i to je taj problem. Blithe nije mogao izdržati stanje straha u kojem se nalazio i tada se dogodio taj prirodni fenomen koji ga je prebacio na drugu stranu. Na neustrašivoga.
Kada sam doživio “HEUREKU”, dogodila se upravo ta jasnoća.
Imao sam osjećaj da je sve očito, kristalno jasno. Sve se uklapalo. Sve je bilo pregledno. Kao kada čovjek s velikom dioptrijom stavi naočale i sad vidi oštru sliku. Sve je bilo na svome mjestu. I sve što bih sada mogao jeste u miru propovijedati svoje stanje, jer očito je to to.
Da. Imao sam sreću da sam iniciran u antiideološku paradigmu JOTa, gdje se upravo odmičem od dogmi. I da, sjećam se susreta s profesorom Zakošekom, kada sam otišao na politologiju da promoviram te neke nove ideje. Zakošek, intelektualac u punom smislu riječi, nije imao potrebu za razliku od njegovih kolega šepuriti se, već ga je interesiralo što mi je na umu.
Počeo je postavljati pitanja, jedno za drugim, dok u vrlo kratko vrijeme, manje od par minuta nije stvar dogurala do ruba mog horizonta spoznaje. Imam ovdje sreću da sam suštinski iskrena osoba s nešto većom osviještenosti, jer sam se naučio promatrati.
Tako da nisam napravio ono što ekipa u tom stanju obično napravi. A to je da samo vrati misao u zonu sigurnosti. Zakošek me je doveo do mog ruba spoznaje i tada sam shvatio da je ta jasnoća samo privid.
I to je to. Upravo ono o čemu je govorio Castaneda.
Kako sam sklon propitivati i druge i sebe, prepoznao sam zapravo taj isti obrazac jasnoće u više manje svim inicijacijama. Duhovnim, religijskim, političkim. Ali su mi trebale godine da zaključim još nešto.
A to je upravo tema o kojoj pišem.
Ova spoznaja je meni bila novost. Ali, jeli to baš takva tajna da je samo zna Castaneda i ja? Ili je to klasični psihološki proces koji zna više manje svaki protokol inicijacije u sekte, vojske, fanatičke organizacije? I da. Kako volim okretati pilu naopako i igrati ulogu Đavoljeg odvjetnika, ovdje prepoznajem prekrasan prostor porobljavanja osobe.
U tom trenutku jasnoće, osoba će biti izrazito nekritički otvorena prema svojim sudrugovima, braći, sestrama, učiteljima. I sada je otvoren prostor reizgradnje cijele nove mentalne mape sukladne okruženju i interesima grupacije. Pa tako, kršćanska duhovna obnova će producirati Isusovu misao, muslimani će izgurati neki drugi protokol i tako dalje i tako dalje. I svi će oni imati taj identičan osjećaj jasnoće.
I paradoksalno, zbog manjka samosvijesti i zbog viška finih mehanizama porobljavanja vrlo brzo će izgubiti sposobnost kritičkog odmaka od samih sebe. I bit će radikalizirani, fanatizirani, oni koji su dotakli Istinu samu. Oni koji sve znaju i sve što trebaju jeste proslijediti riječ Gospodnju ili što već.
Da. Taj osjećaj jasnoće izrazito je varljiv. U okruženju gdje se grade vojske, osoba će zbog gubitka garda vrlo lako biti izmanipulirana “neupitnim istinama” koje će postati njihov kod, njihov novi identitet. A što više lažnoga znanja imaš, to je teže napustiti ga. Tema o kojoj sam već pisao.
A u ovom psihološkom stanju, nove ideje možeš tankati hamperom. Dok kule ne postanu toliko velike da se stekne osjećaj kako gubitak kule znači i gubitak svega.
Prebacimo se sada na aktivističku scenu. I tekuću plandemiju. Vidio sam desetke nabrijanih aktivista koji su uletjeli u priču, s jednakom sigurnošću da su oni sada “kužeri”, jer nisu nasjeli na mainstream propagandu. Okružili su se svojim suborcima, istomišljenicima i nekritički su počeli gutati mase i mase floskula i apsurdnih misli i ideja. Ali, sve je to bilo u skladu s tom emocijom jasnoće, dok osoba nije zarobljena u nekoj novoj ispraznoj priči.
U jasnoći.
Kada gledamo općenito filozofske procese, zapadne škole misli, ove ili one, religijske, poslovne, duhovne, filozofske. Kao da su postavljene stupice da kada ekipa iskoči iz onog filma straha i nesigurnosti, da je dočeka čitav protokol novog porobljavanja.
Igra u kojoj neće baš svatko opstati. Igra gdje će opet netko drugi moći napustiti zonu jasnoće i shvatiti da je to bila samo jedna jaka emocija, nikakva istina. I da i dalje jako malo znamo i imamo jako puno za učiti. Bez obzira na varljivost i ugodu koju imamo u toj “kristalno čistoj slici”.
Kako izaći iz ovog deluzionog stanja? Ne znam. Ali mi je svakako pomoglo štivo Castanede. A i JOT praksa koju sam davno usvojio, a to je da ne bježim od kognitivne disonance.
Inicijacija nam daje poslanje. I to je u redu. I to je pohvalno. Ali, ako nismo svjesni da na kraju dana znamo da ne znamo, neće dobro završiti. Priznanje da možemo biti samo na putu istine, a ne istina sama, temelj je daljnjih koraka, ako ne želimo ostati porobljeni jasnoćom.
I još jedan iskustveni detalj. Kada je osoba prošla barijeru straha, ne znači da se trajno oslobodila straha. Ako je prošla barijeru jasnoće, ne znači da se trajno oslobodila jasnoće. Svijest se mora trenirati, provocirati, izazivati da bude u dobroj formi. Onog trenutka kada stvari počnemo podrazumijevati, ne padamo razrede, već se vraćamo na početak.
Odgovori