Kroz dva desetljeća beskonačnih političkih rasprava uočio sam jedan uzorak koji je prisutan svuda i uvijek. Kada naiđemo na osobu koja je indoktrinirana i preuzela neku dogmu – bilo liberalnu, libertarijansku, marksističku ili neku drugu – moći ćemo s tom osobom raspravljati o svemu, ali kada se dotaknemo dogme, kreće ludilo.
Naivno bismo mogli reći: “U redu, dogovorimo se barem oko drugih stvari koje ne dotiču dogmu.” Ali tu leži kvaka. Osobi je upravo ta dogma na prvom mjestu, i spremna je odreći se svega, osim dogme. Dogme se neće odreći ni po koju cijenu.
Zbog toga politička suradnja s takvima može biti samo tzv. ad hoc Frankenstein koalicija, koja se raspada na prvoj krivini, pri prvom dodiru s dogmom. Sama suradnja takvih skupina odraz je slabosti i nemoći, a ne snage i jedinstva. Nijedna takva ekipa nikada nije uspjela postići ništa značajno niti osigurati kvalitetnu vlast.
Stoga je za radikalni centar nužno da u potpunosti eliminira sustave dogme i njihove nositelje. Iako svatko od nas ima pokoju “petlju” jače ufuranosti, razlika između dogmate i nedogmate leži u tome da je kod dogmate čitav politički identitet utemeljen na dogmi, dok je kod nedogmate riječ o sekundarnom stavu s kojim se na kraju dana može pregovarati. Nedogmati neće razbiti mogućnost istinskog političkog udruživanja zbog razlike u mišljenju.
Koliko god dogmati na prvi pogled izgledali suvislo, elokventno i kvalitetno, u pozadini se krije apsolutna nesposobnost stvaranja političke snage. Kao takvi, moraju biti isključeni iz procesa kreiranja snažne opcije, kakva po svojoj prirodi mora biti radikalni centar.
Još jedan važan detalj: upravo dogma je ono što odbija sve druge ljude. Većina ljudi, iako skloni promišljanju, vaganju i suradnji, instinktivno su alergični na dogmu. Zato, isključujući takve ideološke okvire i njihove nositelje, radikalni centar zapravo sebi garantira stvaranje kohezivnog tkiva koje rezonira sa širom javnošću i osigurava političku snagu potrebnu za pokretanje značajnih društvenih promjena.
Odgovori