Nije slučajno da najutjecajniji medijski autori poput Joea Rogana i Tuckera Carlsona dijele ključne političke pozicije sa Zoranom Milanovićem, koji je na predsjedničkim izborima pomeo HDZ. Oni koji su napustili stari narativ i prihvatili pozicije dominantne na društvenim mrežama – otvorenost, sumnju prema autoritetu, zdrav razum – rastu i jačaju. Ostali gube tlo.
Fenomen koji se spontano rodio pred našim očima, iako još nije u potpunosti artikuliran, već ima prepoznatljive posljedice u djelovanju i duhu vremena. On već danas ruši granice našeg teorijskog razumijevanja politike i političkog procesa. Stari identiteti gube snagu, a ovi tekstovi opisuju oblikovanje nečeg novog – paradigme koja preuzima dominaciju, onog što zovemo radikalni centar.
No, vratimo se na banalne, ali presudne elemente održivosti otvorenog sustava. Otvoreni sustav može postati živ, održiv i prosperitetan jedino ako uspostavi jasne granice prema okolini. To nije paradoks, nego nužnost. Bez mehanizama razlikovanja, otvorenost prelazi u kaos i gubi sposobnost samoodržanja.
Svaki živi organizam je otvoren, ali samo zahvaljujući granici – membrani koja filtrira ili mehanizmima koji reagiraju u specifičnim okolnostima. Život je nastao u trenutku kada je kemijski proces stvorio tu diferencijaciju između unutarnjeg i vanjskog.
Isto vrijedi i za otvoreni kod. On je procvjetao tek kada je definirao zaštitne mehanizme – kada se zatvorio spram zatvorenog koda kroz principe copyleft regulative. Time je otvorenost postala prosperitetna: zajednica je spriječila parazitizam, onemogućila eksploataciju zajedničkog rada i osigurala vlastitu evoluciju. Otvoreni kod je izdominirao u nizu područja nad zatvorenim upravo zahvaljujući dobro postavljenim granicama.
Politički ekvivalent tog procesa jest upravo fenomen radikalnog centra – spontano nastalog eklektičnog sustava koji odbacuje dogmu i apsolutne istine, ali kroz temeljno poštenje i ljudskost definira jasne stavove i održive politike. Radikalni centar nema veze s ljevicom i desnicom, već predstavlja novu političku biologiju: sustav koji prepoznaje korisne elemente iz suprotstavljenih paradigmi, ali i znatno šire od toga, a istodobno se zatvara spram dogmatskih sustava koji ruše kompletnu dinamiku procesa.
No, da bi takav sustav zaživio kao novo tijelo koje može preuzeti palicu upravljanja političkim tokovima, mora zadovoljiti dva uvjeta. Prvi je idejni – jasno određenje prema dogmi i imunosti na činjenice. Drugi je fizički – definiranje vlastitog identiteta, političkog tijela koje utjelovljuje principe eklektičnosti i odgovornosti.
Tek tada otvorenost počinje dominirati i ima sposobnost zamjene nefunkcionalnih sustava starog doba. U tom spoju otvorenosti i granice, dijaloga i integriteta, nastaje nova paradigma politike. Da bi proces koji već postoji doživio svoj evolucijski skok, nužno je artikulirati mehanizme zaštite od dogmatskih sustava – prvo kroz identitet i drugo kroz jasno idejno određenje prema dogmi.
Upravo ta dva detalja dižu cijeli proces kojem već dugo svjedočimo, na novu, revolucionarnu razinu koja ima snagu nemoguće pretvoriti u nešto što se podrazumijeva.
Odgovori