U Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata proveden je proces koji je formalno opravdan reparacijama, ali je u stvarnosti predstavljao unutarnju preraspodjelu moći. Hiperinflacija između 1921. i 1923. godine nije bila rezultat ratnog duga, nego planski model kojim je uništena valuta i izbrisana štednja građana. Srednja klasa, nositelj stabilnosti, svedena je na egzistencijalni minimum. Industrijski i financijski slojevi konsolidirali su vlasništvo nad stvarnom imovinom i time preuzeli kontrolu nad društvom.
Uz ekonomski slom nužno je razvijan i ideološki okvir koji je služio kao paravan. Kultura i mediji promicali su apstraktne teme o napretku i slobodi, seksualnoj revoluciji i dokonosti koja je bila daleko izvan okvira patnje njemačkog čovjeka. Njegov svijet bio je siromaštvo, glad i neizvjesnost. Političke strukture, nesposobne ili potkupljene, nisu nudile rješenja, nego su proizvodile sukobe. Sustav se održavao kroz unutarnju polarizaciju, sve dok nije urušen i zamijenjen autoritarnim poretkom koji je preuzeo energiju očaja.
Očaj je bio preusmjeren na sve, samo ne na one koji su kreirali to stanje.
Današnji svijet ponavlja isti obrazac u nešto drugačijem obliku. Monetarne politike centralnih banaka, inflacija i dužnički model globalne ekonomije stvaraju identičan učinak: bogatstvo se centralizira, srednja klasa nestaje, a javnost se usmjerava na sekundarne teme. Pandemijski period uništenja institucijskog okvira samo je dio tog trenda. U ime zaštite zdravlja suspendirani su politički i pravni sustavi, a ključne ekonomske odluke donesene su izvan demokratske kontrole. Medijski aparat, umjesto propitivanja uzroka, proizvodi moralne i identitetske sukobe unutar naroda. Pažnja se odvodi s centara moći i usmjerava na unutarnje neprijatelje. Rezultat je sustavna dezorijentacija društva i gubitak političkog kapaciteta za promjenu.
U takvom kontekstu, Radikalni centar nije ideološka inovacija, nego nužan mehanizam preživljavanja i obnove. Predstavlja odgovor na projekt koji razara društvo iznutra — kombinacijom ekonomskog iscrpljivanja, medijske zavade naroda, kontinuiteta psiholoških operacija i konačnog kreiranja izvanrednog stanja. Radikalni centar nije kompromis. Radikalni centar je preuzimanje dirigentske palice — aktivno oblikovanje nove društvene ravnoteže. Polazi od činjenice da je sukob naroda planski konstruiran, da se odvija u okvirima koje su definirali isti oni koji profitiraju od krize, i da se iz tog okvira može izići samo ako netko preuzme vodstvo iz ruku manipulatora.
Zato Radikalni centar mora djelovati snažno i odlučno, te osigurati stabilizaciju društva kroz povratak razuma, ali razuma s jednim začinom koji je nedostajao. Vrijeme za analizu već je prošlo; sada je potrebna konsolidacija društva koje razumije mehanizam manipulacije i koje više ne pristaje na logiku jeftine podvale.
Povratak stvarnosti, preuzimanje odgovornosti i obnova razuma — ali ovoga puta razuma iza kojeg stoji stvarna moć i volja. Sve ostalo je već okušani recept za katastrofu.
Odgovori