Uvod
Teorija društvenih sustava Niklasa Luhmanna predstavlja jedan od najradikalnijih pokušaja deskriptivnog zahvaćanja modernog društva. Njezino polazište jest tvrdnja da se društvo mora razumjeti kao autopoietički sustav, odnosno sustav koji vlastitim operacijama proizvodi i održava samoga sebe. Iz te postavke slijedi opis društva kao sustava komunikacije, pri čemu ljudi nisu njegovi elementi, nego njegova okolina.
Upravo taj potez — isključenje čovjeka iz pozicije konstitutivne jedinice društva — čini središnju točku prijepora. Riječ je o odluci s dalekosežnim posljedicama: redefinira odnos između sustava i njegovih nositelja, briše klasičnu analogiju između društvenih i bioloških autopoietičkih sustava te suspendira pitanja smisla, odgovornosti i subjekta.
Ovaj tekst polazi od tvrdnje da se Luhmannov izbor ne može svesti na metodološku nužnost. Pitanje koje se postavlja nije samo njegova analitička učinkovitost, nego je li riječ o razumnom teorijskom rješenju ili o strateškom povlačenju pred implikacijama koje bi dosljedna primjena autopoietičke analogije neminovno proizvela.
1. Prekid i izokretanje analogije autopoietičkih sustava
Autopoietički sustav jest sustav koji sam proizvodi i održava vlastite elemente, pri čemu se njegovo postojanje ne oslanja na vanjsku kontrolu, nego na unutarnju reprodukciju vlastitih operacija. Takav sustav ima granicu, elemente i procese kojima se neprestano obnavlja kao upravo taj sustav.
U biologiji je taj opis neposredan. Autopoietički sustav je organizam; njegovi su elementi stanice. Stanice su autonomne, reducirane i zamjenjive, ali istodobno konstitutivne: organizam ne postoji bez njih, a one nisu puki uvjeti okoline, nego aktivni dionici procesa koji ga proizvode i održavaju.
Upravo ta izravnost analogije — organizam : stanica — čini je snažnom i prenosivom. Međutim, u trenutku kada se pojam autopoiesisa prenosi na društvo, ne dolazi samo do prekida analogije, nego do njezina logičkog izokretanja. Čovjek, koji bi po analogiji trebao zauzeti mjesto stanice, premješta se u okoliš sustava, dok komunikacija preuzima ulogu elementa.
Time se čini dvostruki teorijski prijestup. Prvo, stanica se prestaje shvaćati kao dionik procesa i reinterpretira se kao vanjski uvjet njegova odvijanja, što je u suprotnosti s osnovnom biološkom logikom autopoietičkih sustava. Drugo, element sustava postaje proces sam po sebi, čime se briše razlika između nositelja i operacije. U biologiji metabolizam nije stanica, nego ono što stanica radi; analogno tome, komunikacija ne može biti „stanica“ društva, nego proces koji se odvija između i putem njegovih jedinica.
Ovim potezom autopoiesis prestaje biti analitička analogija i postaje selektivna metafora prilagođena unaprijed donesenoj teorijskoj odluci. Društvo se i dalje naziva autopoietičkim sustavom, ali bez elementarne strukture koja takve sustave čini razumljivima.
2. Luhmannov izbor: komunikacija umjesto čovjeka
Luhmannova odluka da komunikaciju proglasi elementom društva, a čovjeka njegovom okolinom, obrazlaže se tvrdnjom da je čovjek previše kompleksan. Uključivanje svijesti, intencionalnosti i subjektivnog smisla otvorilo bi teoriju prema normativnim pitanjima — slobodi, odgovornosti i pravednosti — koja on želi izbjeći kako bi očuvao deskriptivnu čistoću.
U tom se smislu izbor može braniti kao metodološki racionalan. Međutim, ta se racionalnost postiže po cijenu napuštanja dosljednosti sistemske analogije. Umjesto da se kompleksnost reducira, kao što se to čini u biologiji, ona se jednostavno izmješta iz sustava, čime se gubi mogućnost razumijevanja odnosa između strukture i njezinih nositelja.
3. Apstrakcija bez nositelja
Premještanjem komunikacije u središte analize, društveni se procesi opisuju kao samoreferencijalni i samoodrživi. Ljudi ostaju nužan uvjet, ali postaju teorijski nevidljivi. Takva pozicija proizvodi apstrakciju koja je formalno koherentna, ali lišena uporišta u iskustvu onih koji sustav čine mogućim.
Posljedica toga nije samo teorijska, nego i hermeneutička: čitatelj više ne može prepoznati vlastitu poziciju unutar opisa. Sustav funkcionira, ali nema nositelja; proces se odvija, ali bez dionika.
4. Alternativna perspektiva: čovjek kao reducirana jedinica
Uvođenje čovjeka kao „stanice“ društvenog sustava ne znači povratak klasičnom humanizmu. Ne radi se o subjektu kao izvoru smisla, nego o funkcionalnoj, reduciranoj i zamjenjivoj jedinici. Takva jedinica ne upravlja sustavom, ali ga neizbježno proizvodi.
Time se vraća osnovna analogijska struktura autopoietičkih sustava: sustav postoji kroz svoje jedinice, a procesi postoje kao ono što se putem njih odvija. Komunikacija ostaje ključna, ali prestaje biti ontološki samodostatna.
5. Kukavičluk ili strategija opstanka radikalne teze
Dosljedna primjena biološke analogije — u kojoj bi čovjek bio reduciran na funkcionalnu jedinicu društvenog sustava — ne bi bila problem zato što je filozofski pogrešna, nego zato što je egzistencijalno destruktivna za čitav niz postojećih diskursa. Takva teza izravno kompromitira liberalno-humanističke koncepcije autonomije i prava, kantovsku i postkantovsku normativnu filozofiju subjekta, fenomenologiju i hermeneutiku utemeljene na iskustvu i smislu, kao i kritičku teoriju koja emancipaciju veže uz normativni potencijal čovjeka. U pitanju nisu samo teorije, nego karijere, statusi, ugledi i institucionalne pozicije izgrađene na tim okvirima.
U tom se kontekstu postavlja pitanje: da je Luhmann otišao do kraja, bismo li danas uopće čuli za njegovo ime? Najvjerojatniji odgovor glasi: ne bismo. Teorije ove razine radikalnosti ne bivaju pobijene argumentima, nego uklonjene iz vidljivosti — proglašene rubnima, neproduktivnima ili prešućene prije nego što dobiju priliku za afirmaciju.
Iz te perspektive, Luhmannov se izbor može razumjeti kao strateška odluka opstanka radikalne teorije u akademskom polju koje ona u svojoj punoj verziji velikim dijelom poništava. Premještanjem čovjeka iz elementa u okoliš uklonjen je upravo onaj dio koji bi onemogućio bilo kakvu recepciju. Teorija je preživjela — ali po cijenu svog najmoćnijeg dijela — svojih temeljnih antropoloških implikacija.
Odgovor autora teksta na naslovno pitanje je: Vjerovatno niti jedno, niti drugo, već uvijet opstanka u svijetu akademije.
Odgovori