Nova paradigma koja proizlazi iz informacijske revolucije radikalno mijenja način na koji promatramo čovjeka. Brzina razmjene informacija ogolila je koliko smo nesavršeni, indoktrinirani i nesvjesni vlastitih ograničenja. Tek sada postaje vidljivo da je tradicionalna slika čovjeka – koja dominira od prosvjetiteljstva, a korijene ima i u kršćanskoj antropologiji – bila konstruirani ideal, a ne empirijski opis.
Prosvjetiteljstvo je čovjeka postavilo kao racionalno, autonomno i svjesno biće, sposobno za objektivnu istinu. Kršćanstvo je prethodno utemeljilo narativ o čovjeku kao „slici Božjoj“, biću s inherentnim dostojanstvom koje posjeduje sposobnost približavanja istini i moralnoj savršenosti. Ta dva okvira — sekularni i religijski — nužno su u skladu jer dijele istu temeljnu pretpostavku: da je ljudska svijest povlaštena, posebna i bliska nečemu uzvišenom.
Informacijska paradigma pokazuje upravo suprotno: čovjek je primarno životinja čopora, oportuno biće čija se kognicija može nositi sa samo nekoliko varijabli. Sve šire strukture smisla interpretira kroz pripadnost grupi, a ne kroz autonomnu racionalnost. Čovjek ne teži istini, nego stabilnosti unutar čopora. U tom smislu civilizacija je izgrađena na iluziji o našoj svjesnosti, a ta iluzija generira prirodnu posljedicu — taštinu. Ako sebe zamišljamo kao racionalna, božanska ili uzvišena bića, nužno postajemo zarobljeni potrebom da tu sliku branimo, iako je stvarnost stalno poriče.
Kada dopustimo sebi vjerovati da smo nešto što nismo, dolazi do dugoročnog zagušenja u razumijevanju stvarnosti. Taština postaje obrambeni mehanizam koji štiti iluziju, a ne čovjeka. Posljedica je distorzija društvenih institucija, kulture i politike, koje nastavljaju reproducirati narativ o čovjeku kao svjesnom i autonomnom subjektu, iako je empirijski obrazac suprotan.
Iskorak se događa tek kada prihvatimo da smo temeljno životinje s mogućnošću razvoja, a ne unaprijed uzvišena bića. U trenutku kada se prestanemo identificirati s iluzijom savršenosti, postaje moguće koristiti alate — tehnološke, edukacijske i institucionalne — kako bismo povećali kapacitet svijesti i razumijevanja. Tek tada se otvara prostor za društvo koje ne počiva na lažnim pretpostavkama, nego na realnim svojstvima čovjeka, njegove biologije, njegovih ograničenja i njegovih stvarnih potreba.
Paradoks je jednostavan: što se više držimo iluzije da smo već blizu istine ili Boga, to smo dalje od mogućnosti da do njih stvarno dođemo. Oslobađanje od te iluzije ne vodi degradaciji čovjeka, nego njegovoj stabilizaciji. Kada prihvatimo da je čovjek životinja s velikim potencijalom, a ne pali Bog, tada postaje moguće graditi svijet usklađen s prirodnim silama, instinktima, ekosustavom i — ako želimo — konceptom Boga koji proizlazi iz zakona prirode, a ne iz projekcije ljudske taštine.
Odgovori