U zadnje vrijeme počeli smo znatno više spominjati Thomasa Kuhna i njegovo djelo Struktura znanstvenih revolucija. Kuhn u svojoj knjizi opisuje nekoliko stvari. Jedno je ciklus znanosti, ali ne znanosti kao ideje, već znanosti kao prakse. Ukratko, prvi korak je prvo otkrivenje bez ikakvih prethodnih znanja, rutina i praksi. Grlom u jagode trenutak, preparadigmatska faza.
Kada se otkrije polje i kada se počnu raz
vijati prateće metode, rakursi, jaka uvjerenja, de facto dogme. Drugi korak je tzv. normalna znanost, vrijeme kada je okvir na temelju tog prvog otkrivenja utvrđen. Razvile su se metode, stavovi, rutine i prakse. Paradigma. Znanstvenik je de facto dogmat koji dobro pliva u toj paradigmi i na temelju postojećih znanja i praksi u polju novootkrivenog nastavlja putem novih otkrića.
Treća faza je vrijeme krize. Sada je paradigma počela uočavati sve češće anomalije. Događaje i pojave koje postojeća paradigma ne može riješiti. Način na koji znanstvenici gledaju na problem ne daje rješenje, jer paradigma nema odgovor na novi set uočenih problema.
Četvrti korak je znanstvena revolucija. Trenutak kada netko, obično neopterećen postojećom paradigmom, odnosno znanstvenom dogmom, pristupa problemu na novi način, kao posljedica “aha” momenta. De facto tada neki novi klinac obrće cijelu dotadašnju znanstvenu spoznaju i pronalazi rješenja koja su za prošlu paradigmu bila nedokučiva.
Obično je taj novi klinac disident, neopterećen starim protokolima i starom indoktrinacijom koja je navigirala cijelu svijest “normalnih znanstvenika” te ih udaljavala od rješenja. I kreće novi ciklus. Drugi preuzimaju nove spoznaje, pravila i načela te se etablira novi okvir. Dolazi do nove institucionalizacije utemeljene na novoj paradigmi i opet ulazimo u polje “normalne znanosti”, zapravo znanstvene dogme.
Za razliku od Poppera koji ovaj proces gleda kao kontinuitet, Kuhn, kao povjesničar znanosti i empiričar, uviđa upravo ove paradigmatske skokove. Kuhn jako lijepo poentira i da je ono što gledamo kao znanost u stvarnosti suprotno našoj romantičnoj ideji znanosti kao koncepta lišenog dogme. Upravo naprotiv, “normalna znanost” je dogmatska disciplina.
No valja imati na umu da ovo nije problem sam po sebi, dokle god razumijemo što se zapravo događa. Jer da bismo mogli napraviti korak dalje, moramo povući negdje crtu. Prihvatiti neku ideju, misao ili praksu kao standard koji se ne propituje, već kao polazišnu točku. Nije moguće istovremeno kritički razgrađivati postulate i na tim istim postulatima dolaziti do novih spoznaja koje su oni omogućili.
Dok razumijemo da dogma ima svoje funkcionalne razloge s jedne strane, kao i vrlo ozbiljna ograničenja s druge strane, dokle god je krivo ne interpretiramo i idealiziramo, sve štima. Jer tada nećemo biti u zabludi i moći ćemo brzo detektirati problem i put rješenja. U slučaju znanosti to znači odstupanje od cijelog indoktrinacijskog sustava koji je sada prepoznat kao problem, a ne kao rješenje, jasno, isključivo kada razmatramo nakupljene anomalije sustava koje postaju preveliko breme.
Osvrnuo bih se sada i na jednu triviju.
Njemačka ima jednu od najlošijih internet infrastruktura u Europi. Visoko razvijena, visoko industrijalizirana nacija – očekivali bismo da budu na samom vrhu, uz Južnu Koreju prvi ili drugi. Ali ne. Istina, mada su se stvari u zadnjih par godina popravile, Njemačka je zbog vrlo loše infrastrukture na začelju razvijenog svijeta po pitanju penetracije novih tehnologija koje prate internet.
Razlog? Jednostavan. Među prvima su masovno implementirali DSL internet. I onda, umjesto da su se prebacili na novu “paradigmu” (vrlo uvjetno govoreći, jasno), Njemačka je nastavila investirati resurse u zastarjelu tehnologiju. Imala je već uložen kapital i nije ga bila spremna odbaciti, već je umjesto toga nastavila graditi sustav koji je zastario. Posljedica je da su države koje nisu bile opterećene starim infrastrukturama prešišale Njemačku i prebacile je na začelje Europe i razvijenog svijeta.
Kao što se “normalni znanstvenik” teško može odreći svog indoktrinacijom stečenog intelektualnog kapitala, koji sada postaje smetnja (tekst “Neki novi klinci”), tako i zastarjela infrastruktura postaje balast. Stvar kao načelo nadilazi tehnologije i znanstvenu praksu. Načelo zastarjelog kapitala – kulturnog, političkog, tehnološkog, znanstvenog – tako u vrijeme krize postaje balast, a ne blago.
Uzet ću primjer i kulturnog kapitala. Primjer Norveške nasuprot primjeru Hrvatske. Norvežani su zbog teških životnih uvjeta, duge tradicije i sličnih faktora razvili izrazito altruističnu i radnu kulturu kroz stoljeća. Kombinacija za to vrijeme zdrave kulture i otkrića nafte plasirala je Norvešku u polje visoko razvijenog svijeta. No vremena se mijenjaju. Nove generacije odrastaju u novom kontekstu – kontekstu blagostanja i nevjerojatne naivnosti.
Ideja korupcije prosječnom starijem građaninu je nezamisliva. Njemu nije jasno zbog čega bi netko krao od zajednice – što će mu to? Nekada vrhunska kultura tako se nije snašla u modernom vremenu i Norvežani su slijepi na moderni oportuni svijet lišen dogme plemenitosti. Prekrasan svijet za razne bjelosvjetske kriminalce i opsjenare kojima je Norveška postala El Dorado.
S druge strane, hajdučki Balkan. Krajnje neskladna, nezdrava kultura općeg nepovjerenja, mjesto najnižih emocija kao motiva djelovanja, sada se u određenim aspektima pokazuje superiornijom. Jasno je ljudima da ovo ne valja i da bi bilo dobro da je bolje. Ali ljudi ovdje znaju što je korupcija, što je prljava stvarnost. Ljudi ovdje ne ovise u velikoj mjeri o institucijama i korupcija institucija nema presudan utjecaj na njihove živote, jer se ne radi o ničemu novome.
S druge strane, Norveška je sada paralizirana i mora ponovno otkrivati osnove da bi mogla napustiti postojeću paradigmu koja je ušla u krizu.
Politička revolucija*
Kuhn spominje znanstvenu revoluciju i doba znanstvene krize. Ta kriza uzrokovana je čitavim sustavom indoktrinacije znanstvenika – od toga kako će riješiti neki banalan zadatak, nadalje. Kako će povlačiti paralele, kako će raščlaniti neki zahtjev, zapravo je kreiran square head – standardizirani, rigidni obrazac mišljenja.
Potpuno ista stvar događa se i s političkom stvarnošću. Načinom na koji doživljavamo politiku, institucije, autoritet, ideje i misli. Znanstvena zajednica samo je podskup šire zajednice koja počiva na istim pravilima i unutar iste paradigme.
I sada je došlo do krize sustava. Anomalije su nabujale. Politička kriza bjelodana je više-manje svima.
I za kraj pitanje: gdje će probiti ona nova ideja, novi pristup, nova paradigma? U svijetu koji je navikao da mu stara paradigma besprijekorno funkcionira ili tamo gdje je kriza već davno detektirana? U svijetu koji će na sve načine htjeti zaštititi svoj intelektualni i kulturni kapital ili tamo gdje je ekipi već dosta starog svijeta koji nikada nije ni dobro funkcionirao i spremna je na novo?
Odgovor je, vjerujem, zapravo prilično očit.
* Kada govorim o političkoj revoluciji, isključivo se orijentiram na fundamentalnu revoluciju koja počiva u glavama, a ne na uobičajeni koncept nasilne “kurta-murta” revolucije koja to zapravo i nije.
Odgovori