Karl Popperov filozofski projekt započinje ambicioznim pokušajem da se znanosti pruži stroga, normativna definicija. U Logici znanstvenog otkrića Popper izričito tvrdi da znanost nije definirana potvrđivanjem teorija, nego njihovom izloženošću pobijanju: kriterij znanstvenosti jest falsifikabilnost. Teorija je znanstvena samo ako unaprijed zabranjuje određena stanja svijeta i ako je u načelu spremna biti odbačena. Racionalnost je u toj fazi proceduralna i normativna; ona ne pripada osobama, nego metodama i tvrdnjama. Popperov cilj bio je spriječiti dogmatizam, autoritet i zatvorene sustave koji se štite od kritike.
Problem nastaje već pri prvom ozbiljnom susretu tog normativa sa stvarnom poviješću znanosti. Ključne teorije moderne znanosti – Darwinova teorija evolucije i Einsteinove teorije relativnosti – u fazi nastanka ne zadovoljavaju Popperov kriterij u strogom smislu. One dugo vremena nemaju jasno definirane falsifikacijske testove, dopuštaju široke interpretacije i opstaju unatoč ozbiljnim anomalijama. Prema vlastitoj definiciji, Popper bi morao priznati da su te teorije u relevantnom razdoblju pseudoznanstvene ili barem izvan granica znanstvenosti.
U tom trenutku postoje dvije intelektualno poštene mogućnosti: ili revidirati normativ, ili priznati da on ne funkcionira kao kriterij razgraničenja. Popper ne čini ni jedno ni drugo. Umjesto toga, uvodi niz ad hoc objašnjenja kojima se teorije retroaktivno legitimira na temelju njihova kasnijeg uspjeha. Teorija postaje znanstvena ne zato što zadovoljava unaprijed postavljen kriterij, nego zato što je „na kraju preživjela“. Onaj tko je u jednom trenutku prema normativu pseudoznanstvenik, naknadno može postati znanstvenik ovisno o afirmaciji i ishodu. Time se Popperov normativ počinje ponašati upravo onako kako on sam opisuje pseudoznanstvene sustave: spašava se naknadnim prilagodbama umjesto korekcijom vlastitih pretpostavki.
Kako normativ više ne može pouzdano razgraničiti teorije, težište se postupno premješta s teorija na osobe. Umjesto pitanja ispunjava li teorija kriterije znanstvenosti, počinje se pitati kakav je znanstvenik koji je zastupa. Racionalnost se redefinira kao karakterna osobina: otvorenost, fleksibilnost, spremnost na učenje iz pogreške, nasuprot dogmatizmu i zatvorenosti. No ta razlika nije ni jasno definirana ni objektivno provjerljiva. Ne postoji neutralan kriterij kojim bi se razlikovala opravdana teorijska ustrajnost od tvrdoglavosti, niti način da se dosljedna obrana teorije razlikuje od zaštite dogme. Procjena nužno postaje proizvoljna i ovisna o interpretatoru.
U Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima taj pomak dobiva punu političku artikulaciju. Popper više ne govori primarno o postupcima i metodama, nego o tipovima ljudi, tradicijama i neprijateljima. Otvoreno društvo više nije definirano isključivo kroz procedure kritike i mirne promjene, nego kroz suprotstavljanje „otvorenih“ i „zatvorenih“. Razlika prestaje biti situacijska i postaje personalizirana. Uvođenjem pojma neprijatelja Popper ulazi u zonu koju je Carl Schmitt opisao kao temelj političkog: razliku između „nas“ i „njih“.
Posljedica toga je strukturalna asimetrija u procjeni ponašanja. Kada „naši“ ustraju u obrani svojih teorija, to se tumači kao znanstvena ozbiljnost i legitiman zahtjev za jasnim protuargumentima. Kada isto čine „njihovi“, to se tumači kao pseudoznanstveni dogmatizam. Isti postupci dobivaju suprotno značenje ovisno o pripadnosti. Normativ koji nije uspio razgraničiti znanost od pseudoznanosti sada uspješno razgraničuje zajednice i proizvodi čopore.
U toj fazi otvoreno društvo prestaje biti ideal i postaje identitet. Pripadnost „znanosti“, „liberalnim vrijednostima“ i „otvorenosti“ postaje etiketa koja sama po sebi nosi legitimnost. Oni koji te etikete prihvaćaju smatraju se racionalnima, otvorenima i samokritičnima po definiciji; oni koji ih ne prihvaćaju, ili ih problematiziraju, postaju sumnjivi ili neprijatelji. Razlika se više ne temelji na značenju, argumentima i kriterijima, nego na priznavanju oznaka i lojalnosti institucijama koje ih dodjeljuju. Akademija, shvaćena ne kao ideal slobodne rasprave nego kao konkretna institucija moći, postaje ključni mehanizam priznanja i isključenja.
U tom trenutku nastaje kvalitativno nova forma totalitarizma. Klasični totalitarni sustavi uvijek su se oslanjali na barem implicitno priznatu dogmu, čime je postojala minimalna svijest o granicama vlastitih tvrdnji. Katolička crkva, primjerice, otvoreno priznaje postojanje dogme i upravo zato razvija mehanizme opreza i teološke refleksije. Popperov koncept, naprotiv, isključuje i samu mogućnost priznanja dogme. Sustav koji se definira kao racionalan i antidogmatski po definiciji ne može prepoznati vlastitu dogmatičnost. Onaj tko je racionalan po identitetu ne mora više biti racionalan u praksi; onaj tko je samokritičan po etiketi ne mora se više samokritički preispitivati. Povratna sprega sa stvarnošću time biva prekinuta.
Događaji oko 2020. godine stoga ne predstavljaju povijesni eksces ili izvanrednu zloupotrebu znanosti, nego prirodnu eskalaciju ideološkog okvira koji je desetljećima bio teorijski i institucionalno pripreman. Pozivanje na „znanost“ više ne funkcionira kao poziv na raspravu i provjeru, nego kao identitetski autoritet. Oni koji govore u ime znanosti smatraju se racionalnima po definiciji; oni koji problematiziraju, sumnjaju ili traže drukčije kriterije bivaju diskvalificirani ne zato što griješe, nego zato što ne pripadaju zajednici priznanja.
Upravo u tom smislu Karl Popper, protivno vlastitim namjerama, ali strukturno dosljedno, postaje rodonačelnik novog oblika totalitarizma – scientičkog totalitarizma. To nije totalitarizam ideologije, jer ne počiva na jasno izrečenoj doktrini. To nije totalitarizam države, jer u početku ne zahtijeva otvorenu represiju. To je totalitarizam pseudoracionalnosti pretvorene u identitet, institucije znanosti pretvorene u autoritet i otvorenosti pretvorene u etiketu. Njegova posebna malicioznost i patogenost proizlazi iz činjenice da uopće ne priznaje mogućnost iracionalnosti. Sustav koji se definira kao racionalan i antidogmatski gubi sposobnost samorefleksije, jer bi je priznanje vlastite fundamentalne pogrešivosti dovelo u proturječje sa samim sobom.
Zbog toga je ovaj oblik totalitarizma opasniji od svih prethodnih. Jer dok svaki sistem na kraju uspostavi suživot s okolonim zahvaljujući povratnoj sprezi, koncept koji promovira Popper je upravo taj detalj u startu isključio kao mogućnost. U tom smislu, otvoreno društvo, kako je ovdje koncipirano, ne samo da gubi svoju suštinu, nego postaje temelj poretka koji je upravo iracionalniji, zatvorenijii i ukupno maliciozniji od onog kojem se je Popper inicijalno suprotstavio.
Na kraju je Popper postao svoj najveći neprijatelj.
Odgovori