i širi fenomen fraze “trebalo bi”
Jedan od najsigurnijih znakova teorijske patologije u filozofiji jest pojava normativnog jezika ondje gdje prethodno ne postoji poznavanje materije. Fraza “trebalo bi” u tom smislu nije bezazlena: ona označava pojavu u kojoj mišljenje odustaje od razumijevanja i prelazi u kompenzaciju. Karl Popper predstavlja paradigmatski primjer tog fenomena.
Popperova filozofija znanosti ne proizlazi iz dubinskog poznavanja znanstvene prakse. On ne dolazi iz fizike, kemije, biologije niti iz stvarnog istraživačkog rada. Ne rekonstruira povijest znanosti iznutra, ne prati stvarne procedure istraživanja, povijesne fenomene i znanstvene prakse, ne poznaje unutarnje napetosti, promašaje i heuristike koje polje znanosti proizvodi. Umjesto toga, on zauzima poziciju neupućenog vanjskog arbitra i propisuje što bi znanost trebala biti.
To je ključni moment patologije: normiranje bez poznavanja materije.
Apstrakcija je moguća samo tamo gdje postoji spoznaja stvarnosti. Ondje gdje nema stvarnog dodira s materijom, nema ni apstrakcije, nego samo supstitucije. Tko ne poznaje domenu, ne može je apstrahirati, nego je nužno zamjenjuje vlastitim konstrukcijama. Popper ne apstrahira znanost iz njezine stvarnosti, nego je prekriva vlastitim iluzijama i patvorinama, koje zatim proglašava kriterijem racionalnosti. Kada se stvarna znanstvena praksa ne uklapa u taj ideal, kriva je praksa, a ne teorija. Stvarnost se tako podređuje konceptu, umjesto da koncept bude izveden iz stvarnosti.
Tvrdnja da znanost treba biti falsifikacijska nije deskriptivna, nego normativna. Ona ne govori o tome kako znanost stvarno funkcionira, nego o tome kako bi, prema jednoj apstraktnoj slici kvaziracionalnosti, trebala funkcionirati. Strukturno, ta tvrdnja identična je svakodnevnim frazama poput “društvo bi trebalo biti pravednije” ili “ljudi bi trebali biti racionalni”. U svim tim slučajevima govornik zauzima sigurnu poziciju izvan prakse o kojoj sudi.
U tom smislu, Popperova filozofija nije problematična zato što bi bila tek djelomično pogrešna, nego zato što je epistemološki nelegitimna. On se postavlja kao sudac nad praksom u kojoj ne sudjeluje i koju ne poznaje. To nije kritika znanosti iznutra, nego uzurpacija autoriteta izvana.
Takva pozicija proizvodi specifičnu vrstu intelektualne impotencije. Ona ne proizvodi znanje, nego dogme utemeljene na iluziji. Ne ulazi u rizik istraživanja, nego ostaje na razini samodopadne procjene. Forma autoriteta ostaje netaknuta, ali je lišena supstance. Upravo zato ostavlja dojam nakaznosti: normativni aparat stoji ondje gdje bi trebalo biti razumijevanje. U tom obliku, riječ je o simptomu filozofskog šarlatantstva — o gesti autoriteta koja nema uporište u spoznaji, nego u poziranju.
Fenomen fraze “trebalo bi” nije ograničen na Poppera. On je duboko ukorijenjen u modernoj filozofiji, osobito u njezinim institucionalnim oblicima, ali i u širem društvenom okviru. Normiranje je lakše od deskripcije, a moralna poza lakša od rada s materijom. “Trebalo bi” je zamijenilo političko mišljenje i političko djelovanje, duhovni razvoj i gotovo svaki oblik stvarnog, kreativnog čina.
Ozbiljna teorija započinje pitanjem: što se stvarno događa?
Patološka filozofija započinje tvrdnjom: što bi se trebalo događati.
Karl Popper ne opisuje znanost, ne apstrahira je i ne razumije je. On je normira upravo zato što je ne poznaje. U tom smislu, fraza “trebalo bi” nije izraz epistemološke snage, nego simptom teorijske nemoći i filozofskog šarlatantstva.
Kada se uoči fraza “trebalo bi”, valja je prepoznati kao ono što ona jest: javnu demonstraciju pozicije bez temelja, bez razumijevanja i bez smisla. Ona nije pogrešna, ona je jednostavno suvišna.
Odgovori