(o Overtonovom prozoru, astroturfingu, manipulaciji javnog mišljenja, Borisu Vujčiću i Velimiru Šonji)
Inflacija je posljednjih godina postala jedna od središnjih društvenih tema. Ona se osjeća svakodnevno – u trgovinama, na računima, u padu životnog standarda. O njoj se često govori, ali gotovo uvijek površno. Javna rasprava prepuna je objašnjenja, ali gotovo potpuno lišena razumijevanja. Krivnja se redovito traži u trgovcima, „pohlepi tržišta“, globalnim krizama, iznajmljivačima, ratu, pandemiji ili politici vlade. Stvara se dojam da je problem ogroman, složen i izvan domašaja bilo kakve stvarne kontrole. No to je pogrešna polazna točka. Problem nije u veličini sustava, nego u gotovo potpunom izostanku mišljenja.
Da bi se razumio fenomen nedostatka kritičkog mišljenja u javnog sfei, nužno je upoznati kako djeluje Overtoneov prozor. On nije teorija o tome koje su ideje prihvatljive, a koje radikalne, niti opis procesa „navikavanja“ javnosti. Njegova stvarna funkcija je daleko jednostavnija i daleko moćnija: on određuje što uopće može postati tema javne rasprave. Ono što se nalazi izvan Overtoneovog prozora nije zabranjeno niti osporavano – ono jednostavno ne postoji. O njemu se ne raspravlja, ne polemizira i ne sukobljava. I tu se nalazi puna moć kreatora javnog mišljenja. Jer kreatori javnog mišljenja definiraju Overtoneov prozor. Upravo je ta razina moći najopasnija, jer ne zahtijeva ni represiju ni uvjeravanje, nego tek ignoranciju i samodopadnost političkih objekata.
Inflacija u Hrvatskoj savršen je primjer ovog mehanizma. O njoj se govori na desetke načina, ali praktički niti jedan ne uključuje monetarnu vlast. Institucija čija je temeljna zadaća stabilnost cijena sustavno je odsutna iz javne rasprave. Ime Borisa Vujčića, dugogodišnjeg guvernera Hrvatske narodne banke, gotovo se ne pojavljuje u javnom prostoru kada se govori o inflaciji. To nije zato što njegova uloga nije važna, jer njegova uloga je ključna. HNB definira monetarni okvir, nadzire bankarski sustav, utječe na kreditnu ekspanziju i, kao dio Eurosustava, provodi monetarnu politiku. Inflacija, bez obzira na vanjske šokove, u temelju ima monetarnu komponentu. Isključiti monetarnu vlast iz rasprave o inflaciji znači svjesno ukloniti glavni uzrok iz javne svijesti.
Takav diskurzivni okvir ne nastaje sam od sebe.
On se održava kroz mehanizam poznat kao astroturfing. Astroturfing je proizvodnja privida spontanog, stručnog i neovisnog mišljenja koje u stvarnosti dolazi iz istog interesa i iste strukture moći. U medijskom prostoru to se vidi kroz stalno prisutne ekonomske komentatore koji nude „stručna objašnjenja“, ali se uvijek kreću unutar istih, fingiranih granica, sukladnih interesima financijera astruturfera.
Oni nikada ne postavljaju temeljna pitanja i gotovo nikada ne personaliziraju monetarnu odgovornost. Primjer toga je Velimir Šonje. Unatoč maestralno pogrešnim procjenama u svojoj karijeri – primjerice tome što nije prepoznao inflacijski potencijal presedanske monetarne ekspanzije tijekom pandemije – njegovo se mišljenje i dalje tretira kao relevantno. Pogreške nemaju posljedice jer kriterij nije točnost, sposobnost prognoziranja ili konzistentnost s osnovnim načelima materije, nego kompatibilnost s dopuštenim narativom i općom afirmacijom “uglednika”.
Ovdje je ključno prepoznati da temeljni uzrok javne nemoći nije u bankama, medijima ili elitama. On je u puno banalnijoj stvari. A to je informacijska nepismenost prikrivena iluzijom vlastite kompetencije. Ljudi danas imaju više informacija nego ikada, ali to ne znači da razumiju ono što konzumiraju. Naprotiv, prevladava uvjerenje da se „zna dovoljno“. Umjesto svijesti o vlastitoj falibilnosti, postoji potreba da se u vlastitim očima ostane pametan, informiran i „na pravoj strani“. Ta samodopadnost onemogućuje učenje i omogućava dugovječnost astroturfinga kao osnove oblikovanja javnog mišljenja. Dok god pojedinac traži potvrdu vlastite slike o sebi, a ne razumijevanje stvarnosti, rast nije moguć.
Zato primjer Borisa Vujčića nije problem jednog čovjeka, jedne institucije niti jedne teme. On je ogledalo društva. Nisu „oni“ jaki; ljudi su previše samodopadni i skloni zabludama o vlastitoj kompetenciji da bi postavili prava pitanja. Politička nemoć ne nastaje represijom, nego samoobmanom. Politička emancipacija ne počinje borbom protiv elita, nego puno subverzivnijim činom – pogledom u ogledalo.
I tu dolazimo do možda najvažnije, ali i najoptimističnije činjenice: za promjenu nije potrebna većina. Sustavi se ne mijenjaju masom, nego kvalitetom mišljenjai utjecajem na javnu mentalnu mapu. Dovoljan je iznimno mali broj ljudi koji su spremni priznati da znaju vrlo malo, prestati glumiti kompetenciju i početi stvarno misliti. Tek tada postaje moguće povezivati uzroke i posljedice, imenovati stvarne centre moći i izaći iz okvira Overtoneovog prozora. Tu sve počinje – i tu se, u konačnici, sve završava.
Odgovori