Jedna od temeljnih zabluda suvremenog mišljenja jest uvjerenje da su problemi društva, politike i ekonomije prvenstveno problemi vrijednosti, ideologije ili interesa. Rjeđe se postavlja pitanje koje prethodi svima njima: rade li uopće pojmovi kojima mislimo stvarnost ono što od njih očekujemo? Opisuju li oni svijet ili ga zamjenjuju narativom?
Tekst Kapitalizam, Istina i narativ ne napada nijednu ideologiju izravno. On radi nešto znatno opasnije: provodi dijagnostiku samog alata mišljenja. Njegova teza nije da su određeni pojmovi pogrešni, nego da su operativni upravo zato što su neodređeni, dok se pojmovi koji bi morali biti temelj (poput istine) sustavno neutraliziraju zahtjevom za beskonačnim definiranjem. Time se proizvodi radikalna inverzija odnosa između pojma i stvarnosti.
Kapitalizam kao operativna nejasnoća
Autor polazi od jednostavne, ali razoružavajuće opservacije: u obrazovanom diskursu pojam kapitalizma gotovo se nikada ne zaustavlja radi precizne definicije. Naprotiv, on funkcionira kao samorazumljiv pokretač čitavih narativa. Iz njega se bez zadrške izvode moralni sudovi, politički programi i povijesne interpretacije.
No kada se taj pojam svede na deskriptivnu razinu — privatno vlasništvo, kapital, sredstva proizvodnje — dolazi do problema. Takva definicija ne razlikuje stvarna društva. I „kapitalističke“ i „socijalističke“ države posjeduju mješavinu privatnog i javnog vlasništva, kapitala, tržišta i države. Pojam koji bi trebao objašnjavati razliku ne uspijeva opisati ni osnovno empirijsko stanje.
Ključna poanta ovdje nije da definicije ne postoje, nego da ne rade. One ne služe razlikovanju stvarnosti, nego održavanju narativa. Kapitalizam tako postaje pojam koji funkcionira ne zato što je jasan, nego upravo zato što je dovoljno maglovit da u sebe može upiti gotovo svako značenje. On ne objašnjava svijet; on ga zamjenjuje.
Istina kao blokirani temelj
Suprotan slučaj predstavlja pojam istine. Dok se kapitalizam koristi bez pitanja, istina se odmah suspendira pitanjem „što je istina?“. Time se ona izbacuje iz operativne uporabe. Umjesto da bude temelj mišljenja, istina postaje njegov kraj.
Autor ovdje prepoznaje duboku strukturnu patologiju suvremene misli: pojam koji bi mo
rao biti pretpostavka svakog mišljenja tretira se kao problem, dok se pojmovi koji bi morali biti problematični koriste bez provjere. Rezultat je mišljenje bez korektiva, diskurs bez obveze prema činjeničnom stanju i filozofija koja više ne osjeća odgovornost prema stvarnosti.
Zato autor uvodi minimalnu, gotovo banalnu definiciju istine: istinito je ono što odgovara činjeničnom stanju. Ta definicija nije naivna, nego namjerno reducirana. Ona ne pretendira riješiti sve epistemološke probleme, nego uspostaviti minimalni prag ispod kojeg mišljenje prestaje biti odgovorno. Bez tog praga, svaka teorija postaje samodostatna priča.
Pojmovna nejasnoća kao tehnika izokretanja stvarnosti
Ono što tekst razotkriva nije filozofska pogreška, nego mehanizam moći. Režimska misao ne vlada tako da nameće laž umjesto istine, nego tako da dopušta uporabu neoperativnih pojmova, blokira uporabu operativnih temelja i proizvodi narative koji ne mogu biti empirijski provjereni.
U tom smislu, inzistiranje na pojmovnoj nejasnoći nije slabost diskursa, nego njegova snaga. Nejasan pojam ne može biti pobijen, jer nikada nije jasno što točno tvrdi. Istodobno, on može mobilizirati emocije, identitete i političke pozicije.
Tekst pokazuje da se stvarnost ne izokreće grubom laži, nego sofisticiranom zamjenom alata: pojmovi više ne služe opisu svijeta, nego njegovom prekrivanju.
Dijagnostika prije filozofije
Ono po čemu je ovaj tekst rijedak jest to što ne nudi novu teoriju svijeta. On nudi test. Test koji pita: može li pojam razlikovati stvarna stanja svijeta? Ako ne može, mora biti odbačen, bez obzira na njegovu povijest, moralnu privlačnost ili političku korisnost.
U tom smislu, tekst stoji ispod i ispred filozofskih škola. On ne raspravlja s Marxom, Foucaultom ili Popperom; on pita nešto osnovnije: rade li pojmovi kojima se oni služe ono što bi trebali raditi?
Zaključak
Najradikalnija tvrdnja teksta nije politička, nego epistemološka: problem našeg vremena nije pogrešna ideologija, nego neispravno mišljenje. A neispravno mišljenje ne popravlja se zamjenom jedne priče drugom, nego vraćanjem odgovornosti pojmova prema stvarnosti.
U tom smislu, „u početku bijaše riječ“ nije metafizička tvrdnja, nego upozorenje: ako je riječ pogrešna, sve što iz nje slijedi bit će izokrenuto. A povratak stvarnosti počinje ondje gdje se pojam ponovno mora opravdati pred svijetom.
Odgovori