Slučaj Jeffreyja Epsteina predstavlja trenutak u kojem klasično tumačenje događaja – kroz službena objašnjenja, „pečate“ institucija i režimsku istinu – postaje nefunkcionalno. To je točka u kojoj autoriteti i njihove etikete više ne objašnjavaju stvarnost, nego je brane pozicijom apsurda. U takvim situacijama primjena načela crne kutije nudi daleko koherentnije objašnjenje i, još važnije, omogućuje razumijevanje značenja samog događaja, čime prestaje ovisnost o službenim „istinama“.
Metoda crne kutije ne traži priznanja, dokumente ni dozvole. Ona ne čeka potvrdu režima. Ona promatra ulaze, izlaze i ponašanje sustava. Kada se službena priča uruši pod vlastitim kontradikcijama, metoda crne kutije omogućuje rekonstrukciju stvarnosti na temelju onoga što se dogodilo, a ne onoga što je rečeno. Slučaj Epstein upravo je takav primjer.
No vratimo se na sam slučaj. Jeffrey Epstein nije bio tek ekscentrični financijer koji je „zalutao“. Bio je suštinski svodnik za elitu. Operirao je u zoni ekstremne stigmatizacije: seksualno iskorištavanje maloljetnica, organizirani razvrat i kompromitirajuće situacije koje se ne događaju slučajno, nego sustavno. Na svoj otok i u svoje rezidencije dovodio je iznimno širok spektar utjecajnih ljudi: američke predsjednike i političare, tehnološke magnate poput Billa Gatesa, britansku kraljevsku obitelj, Hollywood i druge visoko pozicionirane figure. Takav raspon klijenata nije anomalija niti slučajnost. To nije periferija moći, nego njezin vrh.
Ono što se u javnosti „zna“ jest da je Epstein godinama podvodio maloljetnice i omogućavao susrete s elitama. No prava kulminacija priče dolazi tek kasnije. Epstein završava u pritvoru i potom biva pronađen mrtav u strogo čuvanom zatvoru, u okolnostima u kojima nadzorne kamere prestaju raditi, protokoli zakazuju, a on biva zatečen obješen. U tom trenutku priča prestaje biti kriminalistička i postaje sistemska.
Prva velika nekonzistentnost pojavljuje se već kod samog uhićenja. Ljudi Epsteinovog profila u pravilu nikada ne budu uhićeni, a kamoli ozbiljno procesuirani, osim ako to nekim centrima moći ne odgovara. Dobar primjer za to je slučaj Jimmyja Savilea. Savile je desetljećima bio serijski predator, blizak britanskoj kraljevskoj obitelji, BBC-ju i drugim državnim institucijama. Signali su postojali, sve se znalo, ali procesuiranja nije bilo. Takvi ljudi ne padaju sami od sebe. Upravo zato ideja da je Epstein uhićen zbog „bezveznog svodništva“ djeluje naivno. Ako je uhićen, to znači da se odnos moći promijenio i da je nekome postalo u interesu da bude zatvoren.
Apsurd službene verzije tu tek počinje. Od javnosti se traži da povjeruje kako su institucije bile dovoljno snažne i „čiste“ da uhite osobu duboko umreženu u elitu, ali istovremeno nesposobne da je zaštite u najčuvanijem zatvoru. Da se kamere baš tada gase. Da stražari ne rade svoj posao. Da za smrt najvažnijeg pritvorenika desetljeća nitko ozbiljno ne odgovara. I da nakon svega toga slučaj ne postaje trajni politički i medijski skandal, nego se gura pod tepih.
To nije jedna greška. To je lanac grešaka koje se savršeno slažu u jednom sasvim drugom smjeru. Ako su institucije efikasne – kako tvrdi režimska istina – onda je Epsteinova smrt neoprostiv skandal. Ako nisu efikasne – kako se implicitno sugerira – onda se postavlja pitanje zašto nitko ne odgovara. U oba slučaja službeni narativ se raspada.
Režimska „istina“ jednostavna je i zatvorena: „Epstein se ubio. Slučaj je riješen.“ Metoda crne kutije, međutim, prepoznaje nešto sasvim drugo. Ulaz u sustav čini osoba s golemim kompromitirajućim znanjem o elitama i potencijalom za lančano uništenje reputacija i moći. Izlaz iz sustava jest činjenica da je ta osoba mrtva, da mreže ostaju netaknute, da institucije nastavljaju bez ozbiljnih posljedica i da se, u konačnici, „ništa nije dogodilo“. Iz tog odnosa ulaza i izlaza proizlazi objašnjenje koje drži vodu: Epstein nije uklonjen zbog morala ili pravde, nego zato što je time poslana jasna poruka.
Najvažnije pitanje stoga nije kako je umro, nego što njegova smrt znači. Metodom crne kutije prepoznaje se model koji objašnjava zašto je Epstein uhićen, zašto je likvidiran i zašto se to nije dogodilo na manje upadljiv način – primjerice „srčanim udarom“ nekoliko godina ranije, čime bi se cijela priča spriječila. Upravo redoslijed događaja daje smisao onome što se dogodilo.
Značenje koje sve stavlja na svoje mjesto jest sljedeće: ovo je poruka elitama koje su bile upetljane s njim, ali i šire od toga. Poruka glasi da sustav ima apsolutnu kontrolu. Može vas tolerirati dok ste korisni. Može vas razvući po medijima. Može vam uprizoriti „died suddenly“. A može vas i maknuti pred očima svih – bez posljedica. Može se dopustiti potpuni kolaps institucija i nastaviti priča kao da se ništa nije dogodilo. Demonstracija moći ne nalazi se u tajnosti, nego upravo u činjenici da se ovako nešto moglo odigrati pred očima svjetske javnosti.
Slučaj Epstein tako pokazuje trenutak u kojem sustav pečata – institucija, autoriteta i službenih etiketa – kolabira. No ono što se u ovoj priči zanemarilo jest činjenica da svijet, unatoč tome, ide dalje. Potreba društva za koherentnim razumijevanjem veća je od autoriteta službenih pečata i službenih istina. Upravo u tom prostoru metoda crne kutije postaje ključan alat razumijevanja i tako napušta ovisnost o režimu. Ne zato što nudi savršenu istinu, nego zato što nudi koherentno objašnjenje značenja.
I tu se pojavljuje jasna podjela svijeta: između onih koji još uvijek ostaju vezani uz kompromitirane službene istine i onih koji su već počeli graditi nove modele razumijevanja stvarnosti – u dobu nakon režimskih pečata.
*originalni tekst napisan je 28. ožujka 2023 na facebook stranici Gordan Ponjavić Gale
Odgovori