Postoje povijesni obrasci koji se ponavljaju jer čovjek, premda mijenja alate, ne mijenja narav. Današnji globalni poredak, u svojoj financijskoj, političkoj i psihološkoj strukturi, gotovo savršeno preslikava Weimarsku Njemačku dvadesetih godina. Tada su bankari i medijski narativi stvorili egzistencijalnu krizu i otuđenje elita od stvarnosti. Srednja klasa, nositelj društvene stabilnosti, izbrisana je kroz megainflaciju; ostali su samo superbogati, povezani s kreditima i bankarskim kanalima, i masa osiromašenih koji su živjeli iz dana u dan.
U isto vrijeme mediji su proizvodili iluzije – priče o bratstvu, visokom idealizmu, seksualnim slobodama, dok je stvarnost bila glad, poniženje i gubitak dostojanstva. Takva disonanca stvorila je prezir prema elitama i otvorila prostor za radikalizaciju. Ljevica i desnica, dvije programirane paradigme, počele su hraniti jedna drugu u spirali ludila. Političko nasilje postalo je svakodnevnica; između 1919. i 1933. zabilježeno je više od 350 atentata na političare. U takvom ozračju anarhije i straha, autoritarna vlast postaje poželjna, a Hitlerov uspon – logičan, gotovo neizbježan ishod.
Kjučni mehanizam tog raspada nije bio niti ekonomski niti ideološki. Bio je psihološki i simbolički. Nedostajalo je sidrište – politička snaga zdravog razuma koja bi preuzela odgovornost i izmaknula igru potpaljivanja ludila. Nije postojala grupa ni vizija dovoljno uvjerljiva da umiruje izgubljene duše, da im pruži osjećaj sigurnosti i pripadnosti u vremenu kaosa. Bez sidrišta društvo se raspalo između histeričnih krajnosti propagandnog sustava.
Danas se isti scenarij odvija na globalnom nivou. Financijske oligarhije, tehnokratske elite i medijski sustavi reproduciraju isti obrazac – otuđenje, inflaciju, psihološki pritisak, fragmentaciju stvarnosti, uništavanje temelja i zajedništva. Pandemijski teror 2020–2021. pokazao je koliko je institucionalni okvir krhak i koliko je ljudska psiha ranjiva. Eksplozija F-dijagnoza nije medicinski, nego društveni simptom.
Ipak, postoji razlika. Sidrište danas postoji, makar još nevidljivo. Rađa se u digitalnom podzemlju društvenih mreža, u zajednicama koje traže smisao izvan medijske hipnoze. To sidrište još nema fizičku emanaciju, nema vlastite simbole kroz koje bi se moglo artikulirati kao društvena snaga. No rođenjem novog polja simbola – koji će izraziti ovu tihu, razumnu većinu – Weimarski scenarij umire. Tada umire ludilo ponavljanja povijesti i rađa se novo doba, oslobođeno terora grupacija koje i danas stoje iza velikog projekta.
Odgovori