U nastavku opisa ne ulazi se u niz specifika svakog društvenog konteksta, gdje, primjerice, u nepovoljnim klimatskim uvjetima vladar nikada nema resurse da se previše otuđi, ili gdje je izloženost vanjskim prijetnjama kontinuirani parametar legitimacije vladara, i slično. Svaka od tih priča nosi svoje vlastite specifičnosti. Također, nije spomenut ni primjer dobrovoljnog prepuštanja moći raznim savezima, gdje temelj transfera moći iz zajednice na viša tijela nije pokoravanje, nego vlastita odluka. Stoga ova priča prije svega služi kao orijentir za razumijevanje evolucije dvaju zasebnih organizama s dva različita morala i dvjema povezanima sudbinama.
Kada pleme prijeđe vlastite granice – bilo tako da bude pokoreno od drugog plemena, bilo tako da samo pokori druge – dolazi do uspostave strukture moći koja nadilazi malu, osnovnu zajednicu. Time se, po prirodi stvari, znatno otežava komunikacija između nositelja moći i zajednice. Nositelj moći više nije u fizičkoj mogućnosti biti u neposrednom kontaktu sa zajednicom, a sama moć koja se uspostavlja nastaje upravo kroz prekid te komunikacije.
Moć uspostavljena pokoravanjem ne temelji se na komunikaciji, nego na primjeni sile. Zbog toga takva struktura moći nije ni proizvod komunikacije niti o njoj ovisi. Logika sile zamjenjuje logiku međuzavisnosti, pa komunikacija u takvom poretku brzo postaje problem, a ne temelj odnosa.
Ako slijedimo Luhmannovu tezu da su autopoietički sustavi u osnovi sustavi komunikacije, ovdje dolazi do ključne promjene: više ne postoji jedinstveni komunikacijski prostor društva. Umjesto toga nastaje zasebna, autonomna komunikacija unutar strukture moći, odnosno tijela vlasti, odvojena od komunikacije na razini društva. Time se formiraju dva različita organizma – organizam društva i organizam moći, odnosno vladara.
U početnoj fazi ti su organizmi u odnosu simbioze. Društvo priznaje vladara, a kroz vrijeme se uspostavlja podjela funkcija: tijelo moći preuzima upravljanje, donošenje odluka i provjeru volje, dok ostatak društva preuzima proizvodnju resursa, ali gubi sposobnost samostalnog upravljanja. Sustavi su međuzavisni i komplementarni.
Problem ipak postoji od prvog dana, a to je da je moć koncentrirana u organizmu vladara, tako da je i njegova volja dominantna te određuje razvoj odnosa između dva organizma. Volja vladara postaje dominantna operativna volja sustava, dok se posljedice pogrešaka i disfunkcija prebacuju na društveno tijelo. U toj asimetriji moći simbiotski odnos postupno prelazi u parazitarni. Struktura moći počinje iscrpljivati društvo kako bi održala samu sebe, bez stvarne odgovornosti i povratne sprege.
Kako svaki od tih organizama funkcionira u različitom kontekstu, posljedica su dvostruki moral i dvostruka logika sustava: jedna za vladara, druga za podanike. Takav poredak ne može ostati stabilan.
Parazitarna pozicija organizma vladara nosi i svoju sudbinu, u kojoj postoje samo dva moguća ishoda: ili će iscrpiti domaćina do urušavanja, čime u konačnici uništava i sebe, ili će biti uklonjen obrambenim mehanizmima društva.
Danas se nalazimo u povijesnoj fazi u kojoj je nekadašnji simbiotski odnos jasno prešao u dominantno parazitarni. No moral društva otuđen je od upravljačke funkcije; samim time društvo je i dalje ovisno o vladaru, ali kriza tog odnosa postaje sve vidljivija. Nužnost da društvo ponovno izgradi procese koje je prepustilo strukturi moći postaje temeljni uvjet opstanka.
Vladar kao organizam je, prema logici takvog sustava, osuđen na nestanak ili na potpuno oslobađanje komunikacijskih tokova kojima se ova dva organizma sjedinjuju u jedan.
Zatvaranjem komunikacije organizam vladara nužno nestaje, bilo kroz uništenje domaćina ili kroz stvaranje imunog odgovora domaćina i izbacivanje parazitske strukture.
Tako na organizmu vladara ostaje zadatak da osigura intenzivnu komunikaciju u svrhu vlastite asimilacije u organizam društva ili vlastiti nestanak. Na samom organizmu društva ostaje razvoj mehanizama upravljanja kako bi imalo sposobnost odbaciti parazitsku strukturu u svrhu vlastitog opstanka, ukoliko se ona potpuno ne otvori i tako ne asimilira s organizmom društva.
Odgovori