Pozicija koju razvija Hannah Arendt, posebno u knjizi Eichmann u Jeruzalemu, postala je jedna od najpopularnijih teza u javnom prostoru. Privlačna jer nudi moralno čisto, intuitivno i psihološki ugodno objašnjenje zla. Ideja da zlo nastaje iz „nemišljenja“ zvuči točno, uzvišeno i pedagoški korisno. Problem je, međutim, što je ta ideja u dubokoj suprotnosti s načinom na koji ljudska vrsta stvarno funkcionira. Arendt ne griješi zato što je prestroga, nego zato što polazi iz pogrešnog konteksta: moralno-ideološkog umjesto stvarnog.
Ljudska vrsta nije oblikovana kao etički klub autonomnih pojedinaca, nego kao kompleksan operativni sustav. Takvi sustavi ne počivaju na univerzalnom mišljenju, nego na funkcionalnoj podjeli uloga. Netko odlučuje, netko planira, netko provodi, a velika većina izvršava. To nije moralni nedostatak, nego biološka, društvena i povijesna činjenica. Nijedna zajednica, nijedna država, nijedna civilizacija nikada nije funkcionirala na način da svi stalno misle, prosuđuju i preispituju temelje svojih postupaka.
Operativni način postojanja zahtijeva upravo suprotno: delegiranje mišljenja, delegiranje odgovornosti i hijerarhijsku distribuciju moći. Ako bi se od svih ljudi očekivalo ono što Arendt normativno zahtijeva – stalna moralna refleksija i autonomno prosuđivanje – sustavi bi se raspali. Ne bi bilo odluka, ne bi bilo koordinacije, ne bi bilo kontinuiteta. Ideja da je takav model ne samo moguć, nego i poželjan, nije realistična analiza, nego ideološka projekcija.
U tom kontekstu, Arendtina teza postaje apsurdna. Ona ljudima pripisuje uloge, kapacitete i karakteristike koje većina ljudi jednostavno nema. Većina ljudi nije građena za autonomno moralno odlučivanje u ekstremnim povijesnim okolnostima. Oni su građeni za prilagodbu, za poslušnost, za funkcioniranje unutar zadanih okvira. To nije pitanje izbora, nego strukture. „Nemišljenje“ o kojem Arendt govori obično nije svjesna odluka, nego funkcionalni uvjet sudjelovanja u sustavu.
Zašto je, onda, njezina teza toliko privlačna? Upravo zato što dolazi iz onoga što se kolokvijalno može nazvati liberalno-moralni horizont. Ona zvuči dobro, zvuči pravedno i daje ljudima osjećaj moralne nadmoći: da bi oni, za razliku od drugih, „mislili“. Ali ta privlačnost nema veze s istinom. Ona ima veze s potrebom da se svijet objasni na način koji je emocionalno i etički sukladan duboko usađenim zabludama o ljudskoj vrsti.
Posljedica takvog pristupa je potpuno promašen sustav razumijevanja odgovornosti. Umjesto da se odgovornost veže uz stvarnu moć odlučivanja i stvarni domet djelovanja, ona se veže uz apstraktnu moralnu obvezu. Time se zlo individualizira, psihologizira i depolitizira. Strukture moći ostaju u sjeni, dok se krivnja spušta niz hijerarhiju, na one koji su najmanje autonomni i samim time odgovorni.
Zato se može reći da Hannah Arendt ne griješi u detaljima, nego u osnovnoj postavci. Ona ne razumije da je ljudsko društvo prije svega operativni sustav, a tek potom moralna zajednica. Ideološki model koji nudi ne opisuje stvarnost, nego želju. I upravo zato, koliko god zvučao plemenito, on u analizi zla – jednostavno promašuje fudbal.
Odgovori