Originalni tekst je napisan 5. veljače 2022. godine, u trenutku kada je već postalo očito da se razdoblje započeto 2020. ne može objasniti isključivo zdravstvenim razlozima. Iako ovu platformu koristim prije svega za afirmaciju nove političke paradigme koja se nazire, nužno je povremeno zaustaviti se i sagledati postojeće stanje. Bez zajedničkog razumijevanja onoga što se dogodilo, teško je moguće napraviti ikakav smislen korak naprijed.

Opći dojam je da velik dio javnosti nema jasnu sliku o tome što se zapravo događalo od početka 2020. godine. Čak ni među politički i institucionalno informiranima ne postoji koherentan model objašnjenja. Analiza koja slijedi nužno je spekulativna jer se radi o zatvorenim sustavima moći, no i bez izravnih uvida moguće je metodom „crne kutije“ procjenjivati koji modeli imaju unutarnju konzistenciju, a koji se raspadaju pod težinom vlastitih proturječja.

Ključna točka je trenutak uvođenja lockdowna. Već tada su obavještajne zajednice, a time i politički vrhovi, raspolagali podacima koji su jasno pokazivali da se ne radi o egzistencijalnoj prijetnji čovječanstvu, nego o respiratornoj bolesti ranga jače sezonske infekcije. Cochrane je 31. ožujka 2020. objavio veliku metaanalizu na više od 50.000 ispitanika u kojoj je procijenjena smrtnost ispod 0,3%. Ako je takav rad bio javno dostupan krajem ožujka, razumno je pretpostaviti da su ključne institucije raspolagale sličnim ili preciznijim podacima barem nekoliko tjedana ranije.

U tom kontekstu treba se prisjetiti početnih izjava kako se radi o bolesti nalik jačoj gripi. Te izjave bile su u skladu s tada dostupnim podacima. Međutim, gotovo preko noći dolazi do radikalnog diskurzivnog i političkog zaokreta: uvodi se globalni lockdown, suspendira se niz temeljnih prava, a u državama s minimalnim brojem slučajeva provodi se strategija potpunog zatvaranja. Paralelno s time pojavljuje se ujednačen globalni narativ. Svjetska zdravstvena organizacija promovira stopu smrtnosti od 3,4%, sustavno brkajući CFR s IFR-om, stvarajući time percepciju višestruko veće opasnosti nego što je realno postojala.

Rezultat je bio iznimno sinkronizirano djelovanje zdravstvenih institucija, političkih struktura i medija. CDC, WHO, Robert Koch Institut i druge ključne institucije djelovale su kao da proturječni podaci ne postoje, ignorirajući ono što je u užim krugovima bilo poznato od samog početka. Naknadne švedske analize dodatno su pokazale da su i prethodnih desetljeća postojale sezonske infekcije s višom ukupnom smrtnošću, bez ikakvih izvanrednih mjera.

Posebno su indikativni primjeri država koje su otvoreno ignorirale preporuke WHO-a. Brunej i Tanzanija predstavljaju ekstremne slučajeve u kojima su politički vrhovi odbili sudjelovati u dominantnom narativu, da bi unutar kratkog vremenskog razdoblja došlo do promjene vlasti, uz smrt dotadašnjih predsjednika i trenutnu usklađenost nasljednika s međunarodnim smjernicama. Neovisno o uzrocima, politički signal takvih događaja teško je zanemariti.

Ključno je razumjeti da se u trenutku masovne panike nije radilo o neznanju. Državni aparati i ključne institucije vrlo su vjerojatno bili svjesni da sudjeluju u narativu koji ne odgovara realnoj razini prijetnje. Posljedice lockdowna bile su poznate i prije 2020. Bundestag je još ranije izrađivao scenarije pandemijskog upravljanja koji su jasno pokazivali da takve mjere dovode do masovnog siromašenja, poremećaja distribucijskih lanaca i destabilizacije društava, s ukupnim posljedicama koje nadilaze štetu same bolesti.

Unatoč tome, zapadne države, osobito članice BIS-ovog sustava, djelovale su gotovo savršeno usklađeno. Postavlja se ključno pitanje: kako je moguće da u tako kratkom roku nastane globalno koordiniran projekt, bez ozbiljnih i trajnih institucionalnih otklona? Tko raspolaže moći da državama efektivno nametne jedinstveni obrazac ponašanja?

Ako takav akter postoji, mora raspolagati institucionalnom infrastrukturom, financijskim polugama i mehanizmima prisile. U tom kontekstu, globalni bankarski sustav nameće se kao jedini realan kandidat. Riječ je o strukturi s praktički neograničenom sposobnošću kreiranja novca, koja putem centralnih banaka, kreditnih rejtinga i financijskih tržišta određuje granice politički mogućeg. Ti centri moći nisu novi; riječ je o stoljećima starim strukturama koje su paralelno sudjelovale u ekstremnoj koncentraciji kapitala i vlasništva nad medijima.

Akademska zajednica ovisi o državnom i korporativnom financiranju te o peer-review sustavu koji je u značajnoj mjeri integriran u iste interesne mreže. Države, osobito male, nemaju kontrolu nad monetarnim sustavom, medijima ni ključnim ekonomskim tokovima. Njihova politička autonomija realno završava ondje gdje započinju financijska tržišta.

U takvom okviru objašnjenje koje se svodi na oportunizam ili nesposobnost elita postaje nedostatno. Veliki sustavi ne ponašaju se impulzivno. Oni su po svojoj prirodi konzervativni, sporopokretni i izrazito averzni prema riziku, osobito prema riziku gubitka legitimnosti. Ne ulaze u globalne, visoko vidljive i društveno razorne operacije ako im ne prijeti nešto daleko ozbiljnije od kratkoročnog nezadovoljstva javnosti.

Iz toga slijedi ključna teza: ovakva razina globalne koordinacije, uz svjesno preuzimanje rizika delegitimiranja institucija, ima smisla samo ako su ti sustavi procijenili da im prijeti egzistencijalna ugroza. Drugim riječima, lockdowni, masovna suspenzija prava i agresivna propagandna homogenizacija ne izgledaju kao projekt širenja moći, nego kao defenzivna operacija sustava koji je procijenio da gubi temelj svoje vladavine.

Ako je to točno, tada pandemijski odgovor nije bio početak novog poretka, nego pokušaj stabilizacije starog u trenutku kada su mu se urušavali nosivi stupovi: povjerenje u institucije, kontrola nad informacijama i monetarna stabilnost. Paradoksalno, upravo tim pokušajem sustav je dodatno ogolio vlastite mehanizme i ubrzao proces delegitimiranja.

Veliki sustavi se ne kockaju. Kada se ipak odluče na poteze koji razotkrivaju njihove slabosti i kompromitiraju autoritet, to ne čine iz obijesti ili arogancije, nego zato što procjenjuju da je alternativa — njihov vlastiti nestanak — još opasnija. Ako je to bila procjena 2020. godine, tada se pitanje više ne svodi na to što su htjeli postići, nego na to od čega su se zapravo pokušavali spasiti.