U posljednjih dvadeset i pet godina imao sam priliku promatrati velik broj građanskih i političkih inicijativa. Inicijativa koje su pokretali građani koji nisu političi pozicionirani, već su poziija “običnog malog čovjeka”.
U velikoj večini tih inicijatitva (govorimo o preko četrdeset inicijativa u dvedeset pet godina) nisam bio njihov vođa niti ideolog, nego promatrač: razgovarao sam s nositeljima, slušao planove, upoznavao pozadine i pratio ishode. Iz tog iskustva proizlazi jednostavan, ali otrežnjujui zaključak — Praktički niti jedna inicijativa ne propada zbog manjka moći, novca ili političkog pokroviteljstva, nego zbog nedostatka stvarnog promišljanja.
U internim krugovima se stalno ponavljaju ista objašnjenja. Nije bilo novca. Nije bilo podrške. Sustav je zatvoren. Drugi su krivi. Takva objašnjenja dobro zvuče jer odgovornost prebacuju na vanjske faktore. No dugotrajno promatranje pokazuje da to gotovo nikada ne predstavlja stvarni uzrok. Problem je daleko banalniji i istovremeno teži: ideje nisu promišljene, pretpostavke nisu provjerene, a društvo se ne razumije.
Postoje dva temeljna problema.
Prvi i glavni je iluzija o samome sebi. Ljudi vjeruju da su racionalniji i promišljeniji nego što jesu. Vlastite misli doživljavaju kao samorazumljive istine. Ideje se ne testiraju, nego se s njima poistovjećuje. Kritika se doživljava kao napad, a ne kao alat za poboljšanje učinka. U takvom okviru samoanaliza postaje gotovo nemoguća. Ako polazna točka nije preispitana, sve što se na njoj gradi ostaje krhko.I ono što je pravilo. Nivo promišlanja tih sustava je na razini poznate nam sintagme “sljedeća dva tjedna su ključna”.
Drugi je iluzija o društvu. Društvu se pristupa bez ikakvog razumijevanja društvene dinamike. Pretpostavlja se da će ljudi prepoznati „dobru ideju“ i racionalno je podržati. No društvo nije skup apstraktno racionalnih pojedinaca. Ljudi reagiraju na finu dinamiku odnosa i postoji čitava kaskada utjecaja kako se oblikuje mišljenje, utjecaj i politički uspjeh. Kada se djeluje prema modelu koji ne odgovara stvarnosti, neuspjeh je ugrađen u samom pristupu.
U tom okviru nastaje prepoznatljiv obrazac. Inicijative operiraju na razini političkog slogana i kratkoročnog uzbuđenja. Tako sintagma usporedbe „sljedeća dva tjedna su ključna“ je pokazatelj razine stvarnog razmišljanja takvih inicijativa. Ona otkriva da ne postoji strategija, analiza ni razumijevanje procesa. Pogotovo ne postoji sposobnost korekcije ili njegovog unaprjeđenja. Minimalno ozbiljno promišljanje dovoljno je da se takva teza sruši.
Tako da cijeli proces ima uhodanu praksu. Kada početni entuzijazam splasne, slijedi razočaranje. Umjesto analize, traže se krivci. Vođe koje su osjetile moć trenutka obično budu zarobljene još godinama u vlastitim mantrama. Tada nastaju mitovi: da je netko drugi blokirao, da nije bilo „jakih igrača“, da je ideja bila prevelika za okolinu. Tako se stvara dojam da promjena nije moguća. Time se mitologizira moć, kao da je dana nekima, a drugima uskraćena nekon višom silom.
Razlika, međutim, nije primarno u poziciji moći. Razlika je u razumijevanju. Razumijevanju sebe, vlastitih misaonih ograničenja i načina na koji ljudi stvarno funkcioniraju. Bez toga, svaka inicijativa stoji na slabim temeljima. Dobra namjera nije relevantna. Energija nije dovoljna. Moralna uvjerenost potpuno je nebitna.
Ljudi jesu sposobni za solidarnost i promjenu. To se stalno pokazuje u kriznim situacijama. No to se ne događa zato što je netko imao veliku ideju, nego zato što su pogođeni stvarni motivi i stvarne okolnosti. Razlika između uspjeha i neuspjeha je u tome koliko su nositelji inicijativa razumjeli stvarnost u kojoj su djelovali.
Pravo pitanje zato nije zašto društvo ne reagira, nego zašto inicijative ne analiziraju vlastite promašaje. Zašto se ne preispituju pretpostavke. Zašto se ne uči iz neuspjeha. Bez toga se ponavlja isti obrazac i proizvodi isti rezultat.
Zahtjev sustava su tako nositelji inicijativa koji sustavno analiziraju sebe, svoje ideje i društvo. Ono što takvi nositelji nude ne uklanja sve prepreke. Ne garantiraju uspjeh svakog pokušaja. Ali inicijative ne bi padaju na elementarnoj razini pogrešnih pretpostavki i površnog razumijevanja. I ono što je ključno jeste akumulacija znanja koja podiže kvalitetu budućih akcija.
Razlog iznimne rijetkosti takvih nositelja jeste da zahtijeva intelektualnu skromnost koja nam je kulturološki tabu. Lakše je vjerovati u mitove o moći nego priznati manjak promišljanja. No dok se taj problem ne imenuje, proizvodit će se nove inicijative s istim ishodom.
Promjena ne počinje velikim riječima, niti podrškom nekih tamnih trijada, nego sposobnošću da se misli jasno, da se sumnja u vlastite pretpostavke i da se društvo nauči promatrati onakvo kakvo jest.
Ali prije svega, sve počinje sa spremnošću na napuštanje iluzije. Prije svega one o sebi.
Odgovori