(Two weeks to flatten the curve)
Sljedeća dva tjedna su bitna.
Sjećate li se te fraze?
Sljedeća dva tjedna su ključna.
Drugi dan se pojavi pitanje.
Čekaj.
Možda ne isti dan, ali drugi dan sigurno.
Čekaj, a što će se dogoditi za dva tjedna?
Što nakon dva tjedna?
Virus će i dalje biti u opticaju.
Neće biti iskorijenjen.
Neće se dogoditi ništa.
Znači – nisu bitna dva tjedna.
Logika te priče nema smisla.
To sam zaključio nakon par dana.
Ali problem nije u logici.
Problem je u tome što se pitanje nije smjelo postaviti.
Jer u tom trenutku, u toj histeriji, možda i više od pola populacije nije se usudilo pitati:
šta nakon dva tjedna?
A svatko tko je to pitanje postavio, njemu je cijela priča pala u vodu.
I tu nastaje drugi problem.
Oni koji su prepoznali laž često su zaključili:
a, ja sam imun na glupost.
A moje iskustvo – političko iskustvo, jer se bavim političkim aktivizmom, teorijom i pozadinom – govori suprotno.
Više-manje svi padaju na tu foru.
Samo pod drugim imenima.
⸻
Evo, recimo, alter ekipa.
Antivakseri.
Njihova mantra je:
„Probudite se.“
Kao: sudjelujem u buđenju.
Moramo osvijestiti ljude.
Ja samo postavim pitanje:
i što onda?
Ništa.
Staje.
Kognitivni lom.
I ono što će se dogoditi isto je kao i sa „sljedeća dva tjedna su ključna“.
Za pola sata će opet ponavljati istu mantru i osjećati zadovoljstvo i sigurnost u jasnoći besmisla.
Kad god netko koristi mantru „probudite se“, „radim na osvještavanju“,
ne razlikuje se ni po čemu od ljudi koji su pali na foru „sljedeća dva tjedna su bitna“.
Isti mehanizam.
Druga etiketa.
⸻
Idemo dalje.
Politički koncepti.
„Moramo napustiti sustav.“
„Moramo u prirodu.“
„Moramo napustiti gradove.“
„Moramo biti samostalni.“
„Moramo kopati zemlju.“
„Bit ćemo neovisni o sustavu i tamo ćemo biti sigurni.“
Ja pitam:
čekaj, jesi čuo za Holodomor?
Za plansko izgladnjivanje milijuna Ukrajinaca?
Njima selo nije pomoglo.
Zemlja im nije pomogla.
Priroda im nije pomogla.
Jer su došli naoružani ljudi i oduzeli im sve.
Džaba selo kad dođe moć.
Ili drugo pitanje:
misliš li da je Židov u Weimarskoj Njemačkoj tridesetih godina mogao samo pobjeći na selo?
Kamo?
Kod koga?
Pod čijom zaštitom?
Selo nikad nije bilo izvan povijesti.
Nikad nije bilo izvan moći.
Ali to se preskače.
I nakon što se sve to kaže, nakon što se sve to raspravi –
sutra opet isti lik:
„E, moramo ići na selo.“
Sljedeća dva tjedna su bitna.
Moramo ići na selo.
Probudite se.
Potpuno isti signali.
Bez uvida.
⸻
Zašto se to stalno događa?
Jer ljudi funkcioniraju u kognitivnoj lakoći.
Ako nemaš izgrađene mentalne mape,
ako nemaš pojmove, značenja, razumijevanje,
nastaje blokada.
I ovdje se ne radi o gluposti.
Radi se o psihološkoj blokadi.
Jer u sva tri slučaja –
sljedeća dva tjedna,
probudite se,
idemo na selo –
osoba, ako si prizna da ne zna, doživljava lom.
Šok.
Nesigurnost.
Izgubljenost.
I to je ono što ne može podnijeti.
Zato neće reći:
„Ne znam.“
Neće reći:
„Ovo nema smisla.“
Neće reći:
„Postoji rješenje, ali očito ga ja u ovom trenutku ne razumijem.“
Ne.
Vrtjet će čvrstu mantru.
Jer mantra daje sigurnost.
⸻
I tu dolazimo do još jedne velike iluzije.
Direktna demokracija.
U Hrvatskoj.
Svi ćemo odlučivati.
Svi ćemo glasati.
Narod odlučuje.
Dobro.
Ajmo stati.
Jel znaš koliko se uredbi, pravilnika, odluka i zakonskih izmjena donese mjesečno?
Jel znaš koliko vremena treba da se uopće upoznaš s jednom takvom odlukom?
Ne da je razumiješ dubinski – nego da znaš o čemu se radi?
Jel znaš koliko prava, financija, zdravstva, energetike, EU regulative stoji iza jedne „tehničke“ odluke?
Ne znaš.
I to nije uvreda.
To je činjenica.
Jer imaš posao.
Jer imaš obitelj.
Jer imaš život.
I onda se oslanjaš na autoritete.
Na medije.
Na ljude kojima vjeruješ.
A sad ključno pitanje:
kako znaš da su tvoji autoriteti vjerodostojni?
Ne znaš.
I tu se opet stvara iluzija:
„Ja imam svoje mišljenje.“
A u stvarnosti –
to nije mišljenje.
To je medijski konstrukt tuđih autoriteta koje nisi u stanju provjeriti.
I zato direktna demokracija u praksi ne daje vlast narodu.
Daje je onima koji su najglasniji.
Najjednostavniji.
Koji znaju manipulirati tvojom percepcijom.
Baš kao i danas.
⸻
Ili priča o otporu.
Kao da se iti jedan rat dobio tako što su se ljudi ukopali u rovove i čekali da rat prođe.
–
I na kraju dolazimo do suštine svega.
Sloboda ne počinje glasanjem.
Ne počinje otporom.
Ne počinje buđenjem.
Sloboda počinje u jednoj jedinoj rečenici:
„Ne znam.“
Ali to „ne znam“ mora biti izgovoreno s hrabrošću.
Sa snagom.
Bez bježanja.
Jer tek kad priznaš da ne znaš,
možeš početi učiti.
Možeš graditi mentalne mape.
Možeš početi razmišljati.
Dotad –
ti nisi slobodan.
Dotad si rob.
Rob svoje iluzije.
Rob mantre.
Rob sigurnosti bez smisla.
I zato se ljudi drže iluzija.
Jer iluzija je topla.
Stvarnost je hladna.
Ali kad napustiš iluzije,
svijet se ne raspada.
Tek se tada otvara.
Ne kao utjeha.
Ne kao bajka.
Nego kao prostor u kojem konačno –
možeš početi misliti.
Odgovori