Ovo pitanje nije provokacija radi efekta, nego politička nužnost. Ako politička ekonomija želi imenovati stvarnu moć, mora biti spremna dovesti u pitanje i vlastite svetinje. Karl Marx zauzima posebno mjesto među njima: kao najradikalniji kritičar kapitalizma koji je, paradoksalno, zamaglio njegovu najvažniju strukturu moći.

Banke nisu devijacija sustava — one su njegov temelj

Banke nikada nisu bile sporedni dodatak “realnoj” ekonomiji. Od samog početka modernog kapitalizma one su bile nositelji ključne moći. Kredit, dug i kamata nisu nusprodukt proizvodnje, nego njezin preduvjet. Tko kreira novac, kontrolira tko može proizvoditi, tko može opstati i de facto je vladar iz sjene.

Tvrdnja da je bankarska dominacija “kasniji problem” služi samo jednom cilju: da se izbjegne suočavanje s činjenicom da je monetarna vlast oduvijek bila središnja. Banke su i u Marxovo vrijeme odlučivale o sudbini industrije, disciplinirale poduzetnike dugom i usmjeravale razvoj čitavih sektora. To nije bilo skriveno. To je bilo očito.

Stvarna linija podjele: odgovornost nasuprot imunitetu

Vlasnici stvarnog kapitala — industrijalci, poduzetnici, rentijeri — djeluju u svijetu stvarnosti. Oni upravljaju nečim što postoji i snose posljedice svojih odluka. Loša investicija znači gubitak. Pogrešna procjena vodi bankrotu. Neuspjeh znači nestanak kapitala. Njihova moć je ograničena rizikom.

Bankarski sektor djeluje po potpuno suprotnoj logici. On ne upravlja postojećim resursima, nego stvara novac iz ničega u obliku duga. Taj dug nameće obvezu budućem radu, ali bez simetrične odgovornosti onih koji su ga stvorili.

Kad banke pogriješe:

• dugove preuzima država,
• gubici se socijaliziraju,
• inflacija raspoređuje štetu na cijelo društvo,
• bankarski sustav se spašava javnim novcem.

Uprave banaka pritom:

• ne gube osobnu imovinu,
• ne snose pravne posljedice,
• zadržavaju pozicije,
• često dobivaju bonuse.

To nije iznimka. To je pravilo sustava.

Profit bez rizika kao politička činjenica

Bankarski sektor posluje u režimu profita bez rizika. Dobit je privatna, gubici su javni. To nije tržišni mehanizam, nego politička odluka ugrađena u strukturu sustava. Banke su “prevelike da bi propale”, što znači da su iznad pravila koja vrijede za sve ostale.

Time banke prestaju biti ekonomski akteri među drugima i postaju institucije vlasti. Njihova moć nije konkurentska, nego hijerarhijska.

Kredit kao zapovijed, a ne razmjena

Kredit nije neutralno sredstvo razmjene. Kredit je zapovijed nad ekonomijom. On određuje:

• tko ima pristup proizvodnji,
• koje industrije mogu rasti,
• koje se gase,
• što je “moguće”, a što nije.

Bez kredita nema tržišta. Onaj tko kontrolira kredit, stoji iznad tržišta. Banke ne sudjeluju u ekonomiji — one je strukturiraju.

Ta ovlast nema ekvivalent u realnom kapitalu. Vlasnik tvornice može propasti. Bankarski sustav ne smije. Zato mu je dodijeljen institucionalni imunitet.

Marxov ključni promašaj

Marxova temeljna greška nije u kritici kapitalizma, nego u pogrešno povučenoj liniji sukoba. Izjednačavajući vlasnike stvarnog kapitala i bankarski sektor pod zajedničku kategoriju “kapitala”, on briše presudnu razliku između:

• moći koja snosi posljedice svojih odluka,
• i moći koja je od posljedica sustavno zaštićena.

Time nastaje lažni središnji sukob:

• rad protiv kapitala,
• radnici protiv industrijalaca,
• politika protiv vlasništva.

A stvarni centar moći — monetarna emisija bez odgovornosti — ostaje netaknut, prikazan kao tehnička nužnost, a ne politička vlast.

Zašto je to korisno bankarskim elitama

Ne zato što je Marx bio njihov saveznik, nego zato što njegov teorijski okvir:

• preusmjerava društveni bijes,
• delegitimira proizvodnju i vlasništvo,
• ali ne dovodi u pitanje monetarnu vlast.

Banke u tom okviru nisu vladajuća klasa, nego “posrednici”. Ne nositelji moći, nego servis. To je savršeno ideološko zaklonište.

Ako “korisni idiot” znači onaj čije ideje objektivno služe interesima najmoćnijih, bez obzira na namjeru — onda je pitanje iz naslova politički opravdano.

Zaključak

Stvarni sukob moderne ekonomije nije između rada i kapitala. On je između:

• onih koji snose posljedice svojih odluka,
• i onih koji upravljaju sustavom bez odgovornosti.

Dok god bankarski sektor zadržava ovlast da podredi cijelu ekonomiju vlastitim interesima, privatizira dobit i socijalizira gubitke, svaka teorija koja ga ne stavlja u središte političke kritike — pa makar se nazivala radikalnom — služi održavanju postojećeg poretka.

Može li se naslutiti odgovor na uvodno pitanje?