Razlika između slobodnog i neslobodnog čovjeka ne vidi se u deklaracijama o slobodi, nego u odnosu prema autoritetu. Upravo taj odnos predstavlja svojevrsni test slobode pojedinca. Način na koji pojedinac reagira na autoritet otkriva njegovu zrelost, njegovu sposobnost razumijevanja stvarnosti i njegov stvarni stupanj slobode. Sloboda se ne sastoji u pukom odbacivanju hijerarhije niti u bezuvjetnom pokoravanju, nego u sposobnosti svjesnog i odgovornog odnosa prema strukturama moći u kojima čovjek nužno živi.
Čovjek nikada nije potpuno autonoman. Njegova volja uvijek djeluje unutar društvenih struktura, odnosa moći i organiziranih sustava. Hijerarhije nisu samo ideološki konstrukti nego intrinzična funkcijska nužnost zajednice. U svakoj složenijoj organizaciji postoji potreba za raspodjelom odgovornosti i odlučivanja. Negirati tu činjenicu znači negirati stvarnost, ali jednako je pogrešno prihvatiti hijerarhiju kao nešto apsolutno i neupitno. U oba slučaja riječ je o obliku neslobode.
Neslobodan čovjek reagira prema autoritetu automatski, bez kriterija i bez razumijevanja konteksta. Po definiciji neslobodan čovjek ima predefiniran odnos koji isključuje promišljanje.
Jedan tip neslobode očituje se u slijepom napadu na autoritet. Takva osoba u autoritetu vidi isključivo prijetnju vlastitoj slobodi i vjeruje da je odbacivanje hijerarhije znak nezavisnosti. No takav stav proizlazi iz nerazumijevanja stvarnih odnosa u društvu. On zamjenjuje stvarnost idealizacijama i pretpostavlja da sloboda postoji izvan struktura, iako čovjek uvijek djeluje unutar njih.
Drugi tip neslobode očituje se u slijepom pokoravanju autoritetu. U tom slučaju autoritet se prihvaća poput roditelja kojemu se duguje poslušnost bez propitivanja. Takav odnos ukida osobnu odgovornost i pretvara pojedinca u pasivni dio sustava.
Zajedničko obilježje oba oblika neslobode jest nepostojanje kriterija. I onaj koji bezuvjetno napada i onaj koji bezuvjetno brani autoritet zapravo reagiraju na isti način – automatski, nesvjesno. U oba slučaja izostaje sposobnost procjene konkretne situacije. Stvarnost se ne promatra kroz kontekst nego kroz unaprijed zadane ideje o tome kakav bi svijet trebao biti.
Slobodan čovjek razlikuje se upravo po tome što djeluje kontekstualno. Slobodan čovjek osuđen je na promišljanje. On razumije da su autoritet i hijerarhija često nužni, ali ih prihvaća svjesno i vlastitom odlukom. Kada daje legitimitet autoritetu, on ga zapravo delegira, a ne predaje zauvijek. Takva delegacija uvijek ostaje uvjetna. Slobodan čovjek zadržava sposobnost da podršku povuče, da promijeni stav ili da podrži novi autoritet ako okolnosti to zahtijevaju. Slobodan čovjek ima i ključnu sposobnost kreiranja autoriteta. Upravo zato njegov odnos prema autoritetu ne proizlazi iz lojalnosti nego iz procjene konteksta.
U tom smislu slobodna osoba nužno je funkcionalno nelojalna. Ona može biti pouzdan suradnik i stabilan dio sustava, ali njezina lojalnost nikada nije apsolutna. Ona traje samo dok postoji razlog. Takva nelojalnost nije slabost nego preduvjet prilagodljivosti i korekcije pogrešaka. Sustavi u kojima prevladava slijepa lojalnost gube sposobnost samoispravljanja i s vremenom postaju nefunkcionalni.
Tako postoje dva oblika neslobode: nesloboda negacije i nesloboda pokoravanja. U oba slučaja pojedinac reagira unaprijed zadanim obrascem i time izbjegava vlastitu odgovornost.
Nasuprot njima stoji slobodan pojedinac. Njegova sloboda ne sastoji se u odbacivanju autoriteta niti u pokoravanju autoritetu, nego u sposobnosti da autoritet razumije, procijeni, promijeni ili po potrebi stvori.
Slobodan čovjek ne bježi od hijerarhije, ali joj nikada ne pripada potpuno. On autoritet priznaje samo dok za to postoji razlog — i upravo u toj sposobnosti da legitimitet daje i povlači nalazi se najpouzdaniji znak njegove slobode i to ga čini temeljnom jedinicom društva.
Odgovori