Jedan od temeljnih mitova modernog političkog diskursa jest ideja da je vlasništvo samo po sebi sveto i da ima neku vrstu trajnog, gotovo prirodnog prava na postojanje. Međutim, vlasništvo nije metafizička kategorija. Ono je politički priznati status. Postoji samo dok postoji opravdanje za njegovo postojanje.
Ne postoji država na svijetu, koliko god se pozivala na nepovredivost vlasništva, koja nema zakon ili uredbu o eksproprijaciji, tj. izvlaštenju. Priča o nepovredivosti vlasništva isključivo je narativ koji nije utemeljen u stvarnosti – kako danas, tako ni u prošlosti.
Svako vlasništvo, bez iznimke, stoji unutar političkog okvira. I mada svaki zakon nosi element mogućnosti izvlaštenja, nije ključno što piše u zakonu, nego postoji li politička volja da se neko pravo vlasništva štiti. A politička volja nije apstraktna – ona proizlazi iz društvenog uvjerenja da određeni oblik vlasništva ili neko konkretno vlasništvo ima smisla, da proizvodi korist, stabilnost ili barem nije štetno.
Onog trenutka kada vlasništvo izgubi političko opravdanje, gubi i legitimitet. A kad izgubi legitimitet, pokreće se proces izvlaštenja. Taj proces može biti spor ili brz, formalan ili turbulentan, ali logika je ista: vlasništvo bez prihvatljive logike opravdanja nema zaštitu.
Ovdje je ključno razumjeti razliku između sile i legitimiteta. Vlast može privremeno štititi nelegitimno vlasništvo silom. No dugoročno, bez društvene percepcije opravdanosti, ta zaštita postaje preskupa i nestabilna. Sustav koji mora stalno objašnjavati zašto brani nešto što većina više ne smatra prihvatljivim – ulazi u krizu.
Zato vlasništvo nije samo pravni odnos, nego je prije svega politički odnos. Ono podrazumijeva tiho odobravanje zajednice. Dok postoji svijest da određeno vlasništvo doprinosi stabilnosti, razvoju ili općem interesu, njegov status je siguran. Kad ta svijest nestane, nestaje i temelj. Kada se određeno vlasništvo prepozna kao štetno po društvo, tada kreće proces izvlaštenja.
To nije moralna osuda vlasništva, nego strukturalna činjenica političkog poretka. Vlasništvo nije samoodrživo. Ono je uvjetovano. Kao i svi drugi društveni međuodnosi, ovisi o kontekstu.
Zato svaki vlasnik, bio pojedinac ili korporacija, mora biti svjestan jedne stvari: njegovo pravo postoji samo dok ima političko opravdanje. Nije dovoljno imati ugovor, zakon ili bilancu. Potrebno je imati legitimnost.
Kad opravdanje postoji – vlasništvo je sigurno.
Kad opravdanje nestane – počinje izvlaštenje.
To je temeljna dinamika odnosa između kapitala i političke moći. I ona vrijedi univerzalno.
A priča o nepovredivosti vlasništva samo je mit koji nikada u povijesti nije postojao – kao što ne postoji ni danas, niti će postojati u budućnosti.
Odgovori