Tri priče. Sve tri sam gledao uživo, godinama, u bezbroj varijanti.
Priča prva. Kava, dvije prijateljice. Jedna kaže da je dala otkaz. Muž dobro zarađuje, djeca su mala, kuća je njena teritorija i njoj to odgovara. Ne izgleda slomljeno, izgleda kao netko tko je nešto odlučio. Može provoditi puno vrijem s djecom dok su mala, to joj je kao dar s neba. I prije nego što je spustila šalicu, s druge strane stola je krenulo: “pa ti si poludjela, znaš li ti što su žene izborile, pa što kad te ostavi, pa ti njemu postaješ sluškinja”. Nije to bila briga. Briga zvuči drukčije. To je bila panika. Jer ako je ovoj preko puta dobro doma, onda tuđi izbor postaje presedan, onda će sutra možda netko i mene tjerati doma, onda sve što imam visi o koncu. I umjesto najjednostavnije rečenice na svijetu, ako je tebi dobro, meni je drago, kreće ludilo. A svi za stolom, i svi koji takve scene gledaju godinama, nanjušili su isto. Tu nije govorila snaga. Tu nije govorila emancipirana osoba, već izgubljena. Tu je govorio strah. To je bila panika, rušenje svijeta.
Priča druga. Kaže mi komšo, “Oni nas mrze. Ti ksenofobi. Nas što smo došli. Da se njima popusti, sutra bi došli po nas”. Komšo i ja smo Bosanci, došli u Hrvatsku s ratom 1992-e godine. Ja mu kažem “Komšo, briga me šta brije ološ. Moj interes je da Hrvatska bude prosperitetna i uređena zemlja, a nekontrolirane imigracije ne kreiraju niti prosperitet, niti uređenje. Pogledaj koja je reakcija ljudi kada osjete da im je kultura ugrožena, kada se osjećaju kao stranci u vlastitoj zemlji. Nije dobro. I prirodno je da nije dobro. Danas je malo ksenofoba, ali nekontroliranim imigracijama porast će broj samo tako. Par silovanja, pljački, ubojstava, osjećaj nesigurnosti kod ljudi koji povežu sa strancima i preko noći ćeš ti postati problem komšo, jer krenut će ludilo. A ludilo krene kada model razuma ne rješava probleme. Zato komšo, kada se pozivaš na otvorene granice da ne bi bio licemjer, ti samo sebi kopaš rupu. A ne spašavaš nikoga.
Priča treća. Zagrebačka Židovka, vrlo ostrašćena za pitanje Izraela. Baš je progutala narativ gdje je bolje ubit malog Arapa prije nego što postane terorist. Ja je pitam, “Pa šta očekuješ drugo od Arapa, nakon što su ih Izraelci preko noći pretvorili u građane drugog reda, okupirali ih i desetljećima provodili najveće zločine. Da će vas slaviti? Jesi li svjesna da je svijet na strani tog malog Arapa, a da Izrael vidi kao zloćudnu tvorevinu?” Ona je sad sva izvan sebe, vidi u meni antisemitu, malog Arapa. Ne želi više pričati sa mnom. Ja vidim s druge strane izluđenu osobu kojoj je svijet postao neprijatelj. I što svijet više udara, ona se više grčevito veže za kolektivni identitet.
Ona je ipak samo životinja zvana čovjek. A životinja zvana čovjek ponaša se po instinktu. Kada je ugrožena, traži sigurnost u čoporu. I ne pita. Svaki napad na čopor napad je na nju. Ona je vrlo uplašena i u tom strahu ne vidi da si upravo kopa rupu. Brani neobranjivo, brani neprihvatljivo i svojim ponašanjem kreira prirodan odgovor, a to je antisemitizam. Ona se boji, u strahu dodatno nateže i dodatno brani i kopa si rupu. Mogli bismo reći da su upravo ti Židovi najveći promotori nekog novog Holokausta.
Sad šema, jer sve tri priče rade po istoj logici.
Svako društvo, bez iznimke, nosi u sebi određeni postotak ološa. Ljude koji cijeli život gutaju, trpe i čekaju nekog dovoljno slabog da se na njemu iskale za sva sranja koja su progutali. To su ljudi sa dna, obično silom prilika. Oni ne nestaju u dobrim vremenima, oni miruju, oni su na marginama. I ne drži ih pod kontrolom ni moral ni zakon sam po sebi, nego jedna jedina stvar: Stabilno društvo.
Funkcionalan sustav u kojem ozbiljna većina, ljudi od karaktera i interesa, ne da ološu da diše, jer joj nered koji kreira ološ ulazi u zonu interesa. Ta većina to ne radi iz plemenitosti. Radi to zato što stvari funkcioniraju, pa se ima što čuvati.
Mi smo životinje, koliko god se to zaboravljalo. Funkcioniramo u zoni finih instinkata, finog njušenja moći i integriteta. Slabost se ne mora deklarirati, da bi bila registrirana, ona se signalizira. Strah ovdje radi dvostruki posao: Tjera čovjeka da se grčevito drži pozicije koju ne smije preispitati i tim istim grčem javlja svima točno ono što je htio sakriti. Žena koja zabranjuje tuđi izbor, ekipa koja zabranjuje da se migracije uopće spomenu, Židovska zajednica koja zbija redove oko neprihvatljivog, svi šalju isti animalni signal: Ovdje ima straha, oni su na klimavim nogama, taj prostor valja iskoristiti.
I onda dolazi ključni trenutak. Kad se društvo kroz takvu grčevitu borbu dovoljno destabilizira, kad se nakupi dovoljno pitanja koja se nisu smjela ni izgovoriti, a kamoli riješiti, ozbiljna većina digne ruke. Glavna linija i zdrava pamet nisu mogle realizirati rješenje, jer im je jezik bio oduzet. Jer im je podrška nedostajala. Ja sam u ovoj priči proglašen i mizoginom i ksenofobom i antisemitom. I ne samo ja. Svatko tko nije potpao pod emociju straha, grča i tunnel visiona. I umjesto da smo adresirali probleme i kao zajednica ih rješavali dok nisu eskalirali, upravo je ta žena, taj moj komšo i ta Židovka blokirala vladavinu razuma. Umjesto da stabiliziraju odnose i neke prirodne principe koji na kraju dana osiguravaju prosperitet, oni su aktivno urušavali polje razuma i otvarali prostor za najgore.
Na kraju dana, suvisao čovjek slegne ramenima i kaže: očito mi ovo ne znamo riješiti, zato neka ludi to počiste. Mi se mičemo s puta. Trenutak predaje palice. Moć ne uzima ološ, moć mu se prepušta. I onda pitanje odnosa muškaraca i žena, pitanje migracija, pitanje Židova i Izraela ne rješavaju razumni, nego najgori među nama. Povijest je vrlo jasna po pitanju kako njihova rješenja izgledaju. I ne izgledaju ni malo dobro.
Zato je račun jednostavan. Ili će odnose spolova urediti žene i muškarci koji se ne boje jedni drugih, ili najgori među nama. Ili će migracije urediti razumni, među prvima upravo oni koji su i sami negdje došli, ili najgori među nama. Ili će čvor Izraela razvezati sami Židovi, glasno i nedvosmisleno, ili će ga po stoti put sjeći najgori među nama. Strah uvijek bira drugu opciju, i to je njegova najveća prevara: uvjeri čovjeka da čuva kožu, a zapravo je prijavljuje. Zato umjesto da se slabost normalizira, vrijeme je da je se prozove onim što jest: temeljnim nositeljem društvene dekadencije.
Odgovori