Taj dvojac izašao je u javnu sferu sa svojom bolešću. Samim time potpuno je prikladno razgovarati o toj bolesti i navoditi ih kao konkretan primjer.
Postoje naravno oni koji će reći da tko smo mi da pričamo o takvim stvarima, ali ću isto tako odmah odgovoriti da smo mi ljudi koji imaju sposobnost prepoznavanja uzoraka i njihove analize.
Dvojac poznajem posredno, s Vojislavom sam svojevremeno dosta razgovarao, pa ću reći da neke elemente njihovih života poznajem. Ne sve, ali vjerujem da su to ključni elementi zbog kojih su i oboljeli.
No važno je upoznati se s nekim znanstvenim spoznajama koje prilično jasno daju odgovor na ovo pitanje, a istovremeno predstavljaju tabu, jer zadiru o znatno ozbiljniju priču od bolesti jedne osobe. One zadiru u priču o bolesti društva i liječenju te bolesti metodama koje dotiču one koji se ne bi smjeli niti imenovati.
Krug i elipa
No, prvo valja odgovoriti na sljedeće pitanje: Zbog čega smo anksiozni?
Godine 1914. u Pavlovljevu laboratoriju psu su pokazivali krug, nakon kojeg je slijedila hrana, i elipsu, nakon koje nije slijedilo ništa. Pas je razliku naučio brzo.
Onda su elipsu počeli zaokruživati. Od omjera osi 2:1, preko 3:2 i 4:3, do 9:8, kad je praktički postala krug.
Tu se pas slomio. Otimao se, cvilio, gricao aparaturu i izgubio sve razlike koje je prije uredno prepoznavao. Stanje je potrajalo tjednima. Pavlov ga je nazvao eksperimentalnom neurozom.
Psa nitko nije mučio. Nije bilo boli ni kazne. Uklonjena je samo mogućnost da razluči o kojem se podražaju radi.
Objašnjenje je sudar dvaju programa. Krug pokreće jedan, elipsa drugi. Oba su uvježbana, oba su ispravna i međusobno se isključuju. Kad podražaj postane dvosmislen, organizam pokreće oba istovremeno. Izlaza nema jer nijedan odgovor nije pogrešan, a nijedan nije ni točan.
Čovjek ima svoja dva takva programa. Fight i flight. Napadni ili pobjegni. Oba djeluju, ali tek nakon procjene o kojoj se vrsti podražaja radi. Kad ta procjena postane nemoguća, kad isti izvor istovremeno prijeti i štiti, kad kazna dolazi po pravilima koja se ne mogu naučiti, organizam ne bira. Pokreće pripremu za oba i drži je uključenom.
To je razlika između straha i anksioznosti. Strah ima adresu i ima rasplet. Anksioznost je mobilizacija bez mete.
Anksiozni poremećaj nije pretjeran strah. To je stanje trajno suprotstavljenih podražaja, u kojem se fight i flight sudaraju umjesto da se izmjenjuju.
Pas se nije slomio zbog elipse. Slomio se zato što više nije mogao razlučiti.
Vratimo se u svakodnevnicu
Sedamnaest godina opis mog radnog mjesta bio je upoznavati ljude. Kao medicinski predstavnik upoznao sam ih stotine.
I na tom uzorku primijetio sam zanimljiv fenomen. Oni od milja zvani katotalibani, ljudi s puno djece, koji idu na Hod za život, manje ili više angažirani u crkvi, najzadovoljniji su ljudi koje poznajem. I da se razumijemo, ne samo oni, već i “obični vjernici” bez angažmana u vjerskoj zajednici. Reakcije usklađene, funkcioniranje prizemno, kongruentno. Pišem to kao nereligiozna osoba, kao netko tko Bibliju gleda okom kritike, a ne kao Božju riječ.
Istovremeno sam upoznao podosta liberalno orijentiranih žena iz zone medijskog mainstreama. Vidno nesretne. Na antidepresivima. Dijagnosticirane.
Uzorak koji sam prepoznao nije dokaz po sebi. Ali jest dovoljan za postavljanje pitanja. Pa sam ga i postavio: postoji li evidentirana korelacija između svjetonazora i psihičkih oboljenja?
I da. Postoji. I ne samo da je evidentirana. Potvrđuje se u desecima studija kroz desetljeća. S time da je stvar eskalirala kroz zadnjih petnaestak godina. Navest ću par radova, no ima ih podosta. I svi tvrde sljedeće. Sklonost lijevo-liberalnim opcijama u korelaciji je s depresijom i anksioznim poremećajem.
Tri studije, isti obrazac
Prva studija: Catherine Gimbrone, Lisa Bates, Seth Prins, Katherine Keyes, “The politics of depression: Diverging trends in internalizing symptoms among US adolescents by political beliefs”, SSM – Mental Health, sv. 2 (2022).
Gimbrone i suradnici pratili su depresivne simptome kod 86 tisuća američkih maturanata od 2005. do 2018. Do 2010. razlike gotovo da nema. Onda se linije razdvajaju: simptomi rastu svima, ali najbrže liberalnim djevojkama, dok konzervativni mladići ostaju na dnu. A najgore prolaze liberalne djevojke iz obitelji slabijeg ekonomskog statusa. To ruši prvu pomisao svakoga tko čita brojke, da liberali pate jer su privilegirani. Ne pate privilegirani. Liberalni svjetonazor, zaključuju autori, naprosto ne štiti onako kako konzervativni štiti.
Druga studija: Meng Hu, Emil O. W. Kirkegaard, “Left-Wing Ideology, Mental Health and Body Modifications”, Journal of Open Inquiry in the Behavioral Sciences, sv. 5, br. 1 (2026).
Vrlo svjež rad. Hu i Kirkegaard ispitivali su 978 odraslih Amerikanaca sa 76 pitanja o mentalnom zdravlju i usporedili to s političkom orijentacijom. Rezultat je bio jednoznačan: svaki aspekt bio je to lošiji što je osoba bila sklonija lijevoj opciji. Kad su izbacili subjektivne simptome i ostavili samo liječničke dijagnoze, veza je ostala. Štoviše, dijagnoze su bile najjači pokazatelj lijeve orijentacije.
Treća studija: Luca Bernardi, “Depression and political predispositions: Almost blue?”, Party Politics, sv. 27, br. 6 (2020), str. 1132-1143.
Treći rad ide iz suprotnoga smjera. Bernardi nije htio pokazati da ljevica čini ljude nesretnima, nego utječe li depresija na to kako glasuju. Na britanskim i europskim podacima našao je postojan obrazac: ljudi skloni depresiji rjeđe se svrstavaju nadesno i rjeđe glasuju za konzervativce. Nazvao je to pristranošću protiv desnice.
Smjer mu je suprotan mome, i baš zato ga navodim. Kad istu vezu nalazi i onaj tko joj prilazi s druge strane, na drugom kontinentu, drugom metodom, ona više nije stvar optike. Jednostavno je tu.
Naglašavam da nisam naišao ni na jednu studiju koja bi liberalno-lijevoj opciji dala prednost po pitanju duševnog zdravlja. Ili je prepoznata snažna ili slaba korelacija, ali uvijek je postojala korelacija.
Beckova kognitivna mapa
Vratimo se na onaj eksperiment sa psima i spomenimo sada rad američkog psihologa Aarona Becka. Beckova kognitivna teorija depresije tvrdi da depresija nastaje kao rezultat negativnih, iskrivljenih obrazaca mišljenja (automatskih misli) o sebi, svijetu i budućnosti, koji uzrokuju negativne emocije i maladaptivno ponašanje. Govorimo upravo o domeni propagane.
I ukratko, što nam je kognitivna mapa udaljenija od stvarnosti, to nam stvarnost postaje veći neprijatelj, jer se stvari kontinuirano događaju izvan naših očekivanja. Ne snalazimo se u stvarnosti, jer je naš ideologram krug, stvarnost je elipsa, a mi nemamo sposobnost utvrditi što je točno, što rezultira anksioznim poremećajem i depresijom.
Kognitivna terapija Aarona Becka zato demontira iluzorne obrasce i postavlja realne. Što djeluje terapijski na oboljeloga.
Dogme koje ne bole i dogme koje bole
Vratimo se sada na konzervativce i liberalne ljevičare.
Konzervativci su generalno pod snažnom dominacijom Crkve. Institucije stare 2000 godina. U svrhu kreiranja svoga lojalnog čopora, Crkva zahtijeva apstraktne teološke dogme. Tipa, da se Isus žrtvovao na križu. Takva dogma nema značajan utjecaj na naš svakodnevni život. To je dogma koja nas ne pogađa i ne uzrokuje kognitivnu disonancu.
S druge strane, lijevo-liberalne dogme i stavovi o masovnim imigracijama, toleriranju stranaca, rodnoj teoriji, odnosu prema pandemiji (i sljedeća dva tjedna su ključna) ili strah od opasnih Rusa stvari su koje su stalno prisutne. Posebno je aktualna priča o političkoj korektnosti, gdje moraš suzbiti svoje instinkte i duboke emocije, jer nije prihvatljivo misliti loše. Ali mi znamo osjećati to loše, ali to ne smijemo artikulirati. Snažna kognitivna disonanca.
Snažan sukob dva svijeta: medijske propagande i stvarnih osjećaja. Stalni sukob uvjerenja, očekivanja i stvarnosti. Sukov kružnice i elipe.
Da. Dokumentirano je da takvo kontinuirano stanje rezultira kliničkom slikom depresije.
Tabu
O tome se kao problemu ne govori u popularnim terapijskim školama. Artikulirati da je problem mainstream narativ znači da je problem i sam establišment. A to se ne može misliti. Na kraju dana, tko će financirati studiju koja bi mogla dokazati da su upravo financijeri takve studije isti oni koji su i problem?
Zato postoji tabu. Zato se ne govori o tome. Zato je izbrisana uopće ideja mogućnosti da je upravo propaganda uzrok niza duševnih oboljenja kod onih koji su podložni toj propagandi.
Na kraju dana, tokom pandemije značajno je porastao broj duševnih oboljenja. Ne zbog virusa, već zbog društveno medijskog okruženja. Gdje je Vili heroj, a ne zločinac. Gdje je čovjek koji postavlja logična pitanja neprihvatljiv i opasan. Gdje je sve izokrenuto naglavačke.
Odmak koji spašava
A kako to da konzervativci koji isto tako čitaju te medije nisu toliko pogođeni? I općenito grupacije neovisnih, onih koji se ne prepoznaju u tom mainstream narativu. Odgovor je banalan.
Lijevo-liberalnoj osobi ne pada na pamet da je njezin dragi Aleksandar Stanković zapravo propagandist, a ne istinoljubiv čovjek. Ili Miljenko Jergović. Ili netko treći. Oni imaju odmak, imaju rezervu i to ih spašava da ne prihvate svakojake ideolograme koje oni prvi bez kriterija usvajaju i identificiraju se s njima. Ideolograme koji iskrivljuju kompletnu stvarnost. Pobogu, u lijevo-liberalnom ideologramu postoji neograničen broj rodova. U konzervativnom ideologramu postoje samo muškarac i žena. Puno je lakše tako, zar ne?
Postoje naravno I studije koje analiziraju količinu pojmova koji potiču bijes I nelagodu. Pokazuje se da je taj broj u kontinuiranom porastu kroz zadnjih petnaest godina. Upravo sukladno studiji koja govori da se adolescentice koje se identificiraju kao lijevo liberalne postale najpogođenija skupina kada govorimo o anksioznom poremećaju I depresiji.
Jasno je da ovo nije jedini razlog, ali ono zbog čega ovo pišem jeste da ovaj razlog nije adresiran gotovo nigdje, a pogotovo ne u mjeri da se prepozna kao vrlo važana parametar u javnom prostoru.
Cijena
I gdje su tu onda Aleksandar Stanković I Vojislav Mazzocco? Perjanice lijevo liberalnog ideolograma.
Zamislite sada da ste Aleksandar Stanković. Jedan od najutjecajnijih medijskih djelatnika u Hrvtskoj. U njegovom narativu I narativu njegovog ideolograma on je velika faca, ali u nekom drugom gledištu kojeg i on na ovaj ili onaj način osjeti, on je možda samo prodana duša, propagandist, osoba koja zbog slabosti karaktera I previše loših kompromisa nije neka velika faca. Već upravo suprotno.
Da ste na mjestu Aleksandra Stankovića? Što biste vi prihvatili? Prvu ili drugu priču? Vjerujem da bi velika većina ljudi prihvatila prvu priču. Ali ta priča ima cijenu.
A ta cijena je klinička depresija.
I za kraj, sjećate li se kada je Ivan Pernar ušao u temu depresije I njegovo viđenje bolesti. Koji je tabu dotakao. Koji je napad morao podnjeti. Mišljenja sam da je to upravo način kako se cijela ova priča štiti od kritičkog mišljenja i na kraju dana demontaže uzroka.
Ograda. Ovo sve je samo moje mišljenje. I slijedi tekst s nizom ograda i detalja koji će preciznije posložiti sliku. Jer na kraju dana više manje svaki fenomen ima više uzročnika, a cilj ovog članka bio je ogoliti onaj uzročnik koji je zaštićen tabuom.
Odgovori