Prostor jezika, komunikacije i doživljaja svijeta nije utemeljen u stvarnosti izravno, već u simbolici koja određuje komunikacijsku sferu među ljudima unutar zajednice. I ta sfera je dominantna sila čovjeka kao bića. Zato su simboli izrazito moćni. Tako recimo, kada Izraelci pobiju tristo tisuća Palestinaca nije problem, ali kada netko stavi cigaretu u usta Djevice Marije, svi o tome pišu i izraelska vojska se ispričava. Jer govorimo o području simbola, a simboli imaju nevjerojatnu moć.
Novak Đoković kao primjer.
Termin GOAT nastao je upravo kao sredstvo simbolike. Michael Phelps je GOAT plivanja, Usain Bolt atletike, u nogometu Lionel Messi, Michael Jordan je GOAT košarke, Federer je bio svojedobno GOAT tenisa.
Ali kada je Đoković kroz nevjerojatnu sportsku dominaciju postao GOAT tenisa, pokrenuto je sve i na svim razinama da se to pitanje relativizira. I preko noći ideja GOAT-a postala je nešto što možda i nije potpuno pošteno. Odjednom smo počeli razumijevati da svaki sport ima više velikana, da jednostavno nije u redu izdvajati nekoga na pijedestal. I sada odjednom, u sportu gdje je najlakše utvrditi GOAT-a jer je metrika precizna, postavljena u pobjedama i načinu brojanja, više nije moguće prepoznati tko je GOAT.
A metrika je sljedeća. Đoković drži rekord od 24 Grand Slam naslova. Proveo je 428 tjedana na prvom mjestu ATP ljestvice. Za usporedbu, drugoplasirani Federer bio je 310 tjedana na prvom mjestu. Novak je jedini igrač u povijesti koji je osvojio svih devet Masters turnira, i to dva puta svaki. Jedini tenisač koji je doslovno prešao igricu tenisa osvojivši sve što se moglo osvojiti.
Prilično je jasno da rasprava o GOAT-u u ovom slučaju nije sportska. Pozadina je moć simbola. Prihvaćanjem GOAT-a društvo legitimira ne samo sportski rekord, već roleplay model. Dokle god postoji jak otpor, Đoković ostaje iznimka, poseban, drugačiji, ali ne kao simbol društvenog konsenzusa koji mijenja kolektivnu imaginaciju.
I tu je veliki problem za strukture moći. Đoković nije samo sportaš koji je pobijedio statističku metriku. On je arhetip vrijednosti koje kvare kompletan narativ o arhetipima koje centri moći žele institucionalizirati kao simbol. Jer Novak je buntovnik, nepokolebljiv, dosljedan, osoba punog integriteta. To je čovjek koji je bio spreman napustiti svijet sporta iz običnog principa nepristajanja na medicinski eksperiment tijekom pandemije. Čovjek koji nije ustuknuo pred silom medijskog nasilja i gospodarima narativa. On je simbol dosljednosti, neokaljanog sportskog duha i plemenitosti u prostoru gdje svjetlo nije dobrodošlo, gdje je nužno ukaljati se, kompromitirati se, pognuti glavu, priznati gospodara i odreći se vlastite volje.
Mediji su pod utjecajem nalogodavaca kontinuirano ulagali sve raspoložive resurse da taj neupitan status drže u suspenziji. Medijske strukture i javne ličnosti voljne su od sebe napraviti teške ridicule, voljne su se izlagati prozirnoj pristranosti i gubitku vlastite vjerodostojnosti, samo da Đoković kao simbol ne dobije legitimitet koji mu po prirodnom zakonu pripada. I upravo ta uporna volja da se ne prizna neosporno jedan je od najboljih pokazatelja za ono o čemu govorimo.
Ljudi funkcioniraju, razmišljaju i žive upravo u polju simbola. Kada nas trigira priča o abortusu, a ne činjenica da smo za vrijeme lockdowna bili zatvarani u stanove, ili kada čovjek umre zbog loše zdravstvene skrbi, a to ne postaje politički relevantno jer nije prepoznato u polju simbola, vidimo isti mehanizam.
Đokovićev slučaj nije rubna anegdota o sportu. On je pregledan prikaz tog mehanizma na djelu, i važnosti tog mehanizma kojeg mnogi u potpunosti ignoriraju.
Odgovori