Naša veza s okolinom izgrađena je daleko dublje nego što mislimo. Naše mišljenje daleko je manje naše, a daleko više racionalizacija okolnih podražaja koji nam osiguravaju opstanak u čoporu. U čoporu je važno uspostaviti alignment i sklad, a za to služi upravo kvazisenzorna reakcija i prilagodba.
Elisabeth Noelle-Neumann je 1974. u teoriji spirale šutnje opisala kvazistatističko osjetilo kojim stalno procjenjujemo klimu mišljenja oko sebe: koliko ljudi misli isto što i mi i kamo se to kreće. Pokreće nas strah od izolacije, pa oni koji misle da su u manjini šute.
Ali nije riječ samo o šutnji. U tekstu “Desnica kao grobar suverenosti” opisao sam što se događa kad se ne osjećamo dovoljno moćnima da mijenjamo stvari: prihvaćamo i ono što bismo inače odbili, a onda to racionaliziramo.
Mapa društva, a ne pojedinca
Svi nosimo mentalne mape kao aproksimacije društva i djelujemo prema slikama u svojim glavama, a ne prema svijetu kakav jest (Walter Lippmann, “Public Opinion”, 1922). Valja, međutim, razlikovati mentalnu mapu pojedinca i mentalnu mapu društva. Mapa društva je onaj dio pojedinačnih mapa koji je zajednički dovoljno velikom broju ljudi da se na njega može pozvati u razgovoru i tako ga samostalno jačati.
Upravo je taj dio relevantan. Svako znanje utemeljeno na individualnoj spoznaji u društvenoj je interakciji nezanimljivo ako ni druga strana nema uvid u temu, a dvije strane s različitim mapama ne mogu raspravljati. Zato mapa društva definira cijelu političku i društvenu sferu i sve procese u njoj, a izvan nje de facto ne postoji ništa drugo. Sastoji se od pojmova kao čvorova i veza među njima.
U tekstu “Kako je ekocid demontirao HDZ” opisao sam kako je jedan pojam učinio ono što nije mogao niz skandala s osamnaest ministara. Ekocid je HDZ pogodio ondje gdje ga nijedna afera prije nije dirnula. Nije mu oduzeo samo pravo da određuje što je domoljublje, nego ga je pretvorio u njegovu suprotnost.
Iz tog slučaja mogu se izvući pouke o tome kako se grade javne mentalne mape, kako se preko njih vlada, kako padaju i zašto ih svi ostali moraju slijediti, jer svaki izlazak iz njih proizvodi širok otpor, a ignoriranje gubitak relevantnosti.
Pouka prva: skandal po sebi nije relevantan
Osamnaest ministara otišlo je iz Plenkovićevih vlada zbog afera, od Barišićeva plagijata 2017. do Dabrina pucanja iz pištolja 2025. Svaki od tih skandala imao je opću medijsku prisutnost, ali samo dva tjedna, a onda je nestao s naslovnica i iz javnosti.
Pojam je nebitan ako se ne uveže u javnu mentalnu mapu i ne postane njezin integralni dio. Afera koja nije povezana s ostalim elementima mape ne ostaje u njoj, nego nestaje, čak i iz sjećanja. Javnost pamti kao zlatna ribica. Kad sam prije više od deset godina, u tekstu “Ritam promjene?“, tražio od ljudi da mi nabroje nekoliko najjačih afera, većina nije mogla nabrojati ni jednu jedinu.
Pojam koji nije povezan s drugima ne postoji.
Pouka druga: relevantnost se gradi općom prisutnošću, vremenskim kontinuitetom i jasnom povezanošću s drugim pojmovima
Pojam ulazi u mapu tek kad stvori dojam opće relevantnosti, kad ga naši senzori prepoznaju kao važnog za naš opstanak ili za našu poziciju u društvu. Za to treba vrijeme, ali samo vrijeme nije dovoljno. Pojam mora biti široko prisutan da bismo uopće prepoznali signal, mora trajati da bi se integrirao i mora se jasno povezati s drugim pojmovima, a ne ostati u sferi općeg, da postane integralan i neraskidiv dio mape.
Prema istražiteljima, dovoz otpada u Liku počeo je 2021., a gradom su, kažu Gospićani, godinama kružile priče. Ni nakon uhićenja početkom 2025. ekocid nije odmah ušao u javnu mentalnu mapu.
Opća prisutnost: da bismo uopće prepoznali signal. Signal jedne osobe ili male grupe samo je jedan od milijun takvih signala. Lako ga prepoznamo kao nebitan, jer je među nama puno luđaka. Svakome je njegova sudbina glavna, ali to što je nekome nešto važno ne znači da je važno i čoporu. Zato postoji filter široke prisutnosti. Kad isto dolazi s raznih strana, informaciju više ne možemo filtrirati kao relevantnu samo za malu grupu, nego ona postaje signal da je relevantna za cijelu zajednicu.
Svi se toga možemo sjetiti po bojkotu trgovina krajem siječnja i početkom veljače 2025. Pozvala je platforma “Halo, inspektore”, a bojkot je oko dva tjedna bio glavna tema masovnih medija, uz opću podršku s raznih strana: udruga potrošača, stranaka, sindikata i Vlade. Ljudi su se postavili kao jedno, jer je to bio signal. Prema Poreznoj upravi, 24. siječnja broj računa u trgovini na malo bio je 44 posto manji nego tjedan dana ranije, a njihova vrijednost 53 posto manja.
Ekocid je prošao isti put. Dvadeset mjeseci napora građanskih inicijativa trasiralo je put koji se više nije mogao ignorirati. Iz inicijative “Gospić je naš dom” kažu da ih je Plenković ignorirao 18 mjeseci i četiri puta odbio poziv na sastanak. Signal je nastao tek širokim probojem u općoj medijskoj prisutnosti, po principu klasičnih dva tjedna: slučaj iz Gospića postao je glavna politička tema kad je USKOK početkom kolovoza objavio nalaz vještaka. Most i SDP pozvali su na smjenu Vlade, a Možemo je sazvao sjednicu saborskog odbora u Gospiću. Prosvjed u Zagrebu podržali su predsjednik Milanović, tri sindikalne središnjice, branitelji i ekološke udruge.
Vremenski kontinuitet: da bi se pojam integrirao. Prepoznati signal još ne znači integrirati ga. U tekstu “Kognitivna lakoća i novi narativ” pisao sam o tome da razmišljanje troši resurse. Naporno je integrirati svaku stvar u mentalnu mapu, pa se razmišljanje uključuje samo kad je nešto važno, a sve ostalo gura se pod tepih. Pojam koji bljesne i nestane ne stigne se integrirati.
Mediji su ekocidu dali relevantnost, ali za razliku od afera iz prve pouke, ovdje je postojalo meso. Iza njega je stajala jaka ekipa koja ga je gurala i nije dopustila da se stvar zakopa i nestane, pa je inicijativa “Gospić je naš dom” mjesec dana nakon medijskog proboja dovela desetke tisuća ljudi na prosvjed u Zagreb. Uz nju je bio niz slobodnih aktera koji su prepoznali važnost presedana. Zato je pojam nastavio živjeti unatoč medijima. Isto je bilo s rečenicom “Epstein didn’t kill himself”, koja je temu šest godina držala živom, sve do zakona o objavi Epsteinovih spisa. Jedan glas može se zaobići, a mnogo ostrašćenih glasova kroz dugo vrijeme nužno je važna stvar.
Jasna povezanost: da bi pojam postao neraskidiv. Pojam koji ostane u sferi općeg ne veže se ni za što. Korupcija je takav pojam: čopor potkrada, ali ostaje opća. Ekocid ga truje, i to zorno: 33.000 tona zakopanog otpada i potvrđeno onečišćenje tla i podzemnih voda ne treba nikome objašnjavati. Zornost olakšava integraciju, jer zoran pojam ne treba potporu drugih pojmova da bi se razumio. Neraskidiv postaje tek kad se jasno poveže s drugim pojmovima, jer tada svaka veza drži ostale, pa kad netko pokuša jednu prerezati, ostale zadrže pojam u mapi.
Ekocid je konkretnim činjenicama vezan za HDZ, za državu koja ne štiti, za suverenost, za zdravlje djece i za kriminal. Serge Moscovici je 1961. pokazao da se novi pojam nikad ne prima čist, nego se usidri u postojeće kategorije. Ekocid je mogao završiti u ladici ekoloških tema koju desni birač prezire kao lijevu, a usidrio se u suverenost, jer je Hrvatska postala odlagalište tuđeg otpada.
Pouka treća: kad pojam postane opće relevantan, ne može se zaobići i svi mu se moraju prilagoditi
Kad pojam jednom uđe u mapu, više se ne može zaobići. Svi mu se moraju prilagoditi, jer izlazak iz mape izaziva otpor, a ignoriranje gubitak relevantnosti.
Vlast je to osjetila na sebi. Dario Zurovec, zastupnik vladajuće većine, rekao je 21. kolovoza da će Ministarstvo zaštite okoliša i Fond za zaštitu okoliša sanirati “nastalu štetu, taj, možemo sada već komotno nazvati, ekocid”. Ministar pravosuđa Damir Habijan najavio je novo kazneno djelo ekocida, s kaznom od najmanje deset godina do doživotnog zatvora. Plenković je pak u Gospiću, tri dana prije prosvjeda u Zagrebu, udruge koje su pokrenule prosvjede optužio za političko djelovanje i nije ih pozvao na sastanak. Nakon prosvjeda najavio je da će sve aktivnosti biti ubrzane. Vlast je preuzela i pojam i temu, iako je njihove nositelje odbacivala.
Pouka četvrta: snažno usidren pojam definira kompletan način razmišljanja i funkcioniranja
Nisu svi pojmovi u mapi jednaki. Ključni su stožerni pojmovi, na koje je vezano najviše drugih, a jedan od njih je domoljublje. HDZ je desetljećima bio njegov vlasnik: stranka na koju se prvo pomisli kad se misli na domoljublje. Politička znanost to zove vlasništvom nad temom (John Petrocik, 1996), kao što su u Americi republikanci vlasnici tema kriminala, vojske i poreza, a demokrati zdravstva i obrazovanja. Stožerni pojmovi nose legitimaciju vlasti, pa oporba HDZ-u ne osporava vlasništvo nad domoljubljem, nego dokazuje da je i ona domoljubna, i time ga prihvaća kao mjeru.
Ekocid se usidrio upravo uz domoljublje, i to nisu napravili protivnici, nego građani. Hrvatska je pod HDZ-ovom vlašću postala odlagalište tuđeg otpada, a prosvjed od 5. rujna, na kojem su bili deseci tisuća ljudi, zvao se “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku”. Najvažniji politički događaj godine. Daria Došen iz inicijative “Gospić je naš dom” pozvala je da “svi hodamo dostojanstveno i ponosno za našu prekrasnu Liku i domovinu koju istinski volimo”. Građani su domoljublje napunili zemljom, vodom i zdravljem djece, bez dozvole stranke koja ga je desetljećima uzurpirala.
Zato je u HDZ-u nastala visoka panika. Ondje znaju što znači gubitak vlasništva nad stožernim pojmom: delegitimaciju.
Pouka peta: tko izgubi vlasništvo nad pojmom koji ga legitimira, ispada iz igre
Osamnaest ministarskih afera nikad nije dirnulo u domoljublje, pa je vlasnik mape mogao gubiti ministre, a ne poziciju u mapi. Ekocid jest. U raspravu je uveo ono što je dotad bilo izvan nje: je li HDZ uopće domoljuban. A vlasnik koji mora dokazivati da je vlasnik već je izgubio zaštitu koju mu je vlasništvo davalo.
Ako ste osjetili paniku u redovima HDZ-a, niste jedini. Mnogi su nanjušili oslabljenu zvijer i krenuli na njezinu demontažu. Dovoljno je pogledati društvene mreže i koliko je fokusa na obračunu s HDZ-om, a HDZ i njegovi botovi više nemaju odgovora. Stare šablone, pozivanje na “Srboslaviju” i slična retorika, postale su prozirne i na njih se više ni ne reagira. Kad izgubiš vlasništvo nad pojmom koji te legitimira, tada ispadaš iz igre.
U rujanskom Crobarometru HDZ je i dalje prvi s 26,4 posto, a 97 posto njegovih simpatizera pozitivno doživljava Plenkovića. Valja imati na umu da su ovo procesi koji obično traju mjesecima, a ubrzavaju se samo novim sidrenjem pojma na druge strukture.
Pouka šesta: svatko s pristupom javnoj mapi potencijalno je njezin kreator
Nekad su mapu crtali urednici i partija, jer su samo oni imali pristup javnom prostoru. Danas je svatko s pristupom javnoj mentalnoj mapi potencijalno njezin kreator. U slučaju ekocida put su trasirale građanske inicijative i bezbroj građana na društvenim mrežama nakon što je signal probio u polje relevantnosti.
Mapa se danas sve više oblikuje viralnim memima, jer je mem kognitivno lagan u najčišćem obliku: kratak je, emocionalno prepoznatljiv i ponavlja se dok ne postane domaći. Najbolji primjer je Jeffrey Epstein. Nakon njegove smrti u zatvoru u kolovozu 2019. rečenica “Epstein didn’t kill himself” postala je viralni mem koji je s mreža prešao na plakate uz ceste i sportske prijenose. Tema nije umrla s Epsteinom, već je pokrenula opću delegitimaciju sustava koji je Epsteina i stvorio.
Pritom nije presudno koliko je ljudi nešto podijelilo, nego koliko se dobro postigao dojam opće relevantnosti. U hrvatskom internetskom prostoru to se dobro vidi na primjeru onoga što zovem udbodesnicom. Po mojoj procjeni riječ je o stotinjak opinion makera, astroturfera koji zbog svoje koordinacije uspješno kreiraju dojam političke relevantnosti, a taj dojam im daje stvaran utjecaj na javnu mentalnu mapu. Oni ne zaobilaze filter široke prisutnosti, nego ga simuliraju: koordinirani stvaraju dojam da isto dolazi s raznih neovisnih strana. Kada čitatelj vidi da se ista tema spominje na više “neovisnih” mjesta, njemu ta tema po definiciji postaje relevantna, kao i sam stav ukoliko se radi o “vjerodostojnim” autoritetima. O tome sam pisao u tekstu “Kako agenture stvaraju političke opcije“: agenture ne pokušavaju uvjeriti ljude da promijene mišljenje, nego uvode samorazumljivost, jer pripadnost prethodi stavu.
Zato pojedinac koji poznaje pravila po kojima se oblikuje prostor javne mentalne mape ima stvaran i visok utjecaj.
Kako se nova politička opcija pozicionira kroz mapu
Ako mapa društva definira političku sferu, nova politička opcija nije politički živa dok ne uđe u mapu. Program, ljudi i istinitost njezinih tvrdnji politički su nevažni dok njezini pojmovi ne postanu dio onoga na što se ljudi mogu pozvati u razgovoru. Zato rad nove opcije ne počinje izborima, nego izgradnjom pojmova.
Prvo, pojam se ne gradi događajem. Afera, prosvjed ili istup koji se ni na što ne veže traje koliko i naslovnica. Događaj je samo prilika da se pojam jasno poveže s nečim što ljudi već znaju i osjećaju, i to konkretno, s vidljivom štetom ili koristi, a ne u sferi općeg.
Drugo, opcija ne može sama proizvesti signal relevantnosti. Što god dolazi iz jednog izvora, kvazisenzori čitaju kao glas male grupe. Zato joj je potrebna mreža neovisnih aktera koji isti pojam nose iz različitih smjerova i ne puštaju ga kad ga mediji ispuste. Bez takve mreže nema ni prisutnosti ni kontinuiteta.
Treće, opcija nastaje izvan mape, ali postaje živa tek kad se integrira u nju. Tko iz mape iskorači, nailazi na otpor, a tko je ignorira, postaje irelevantan. Zato se novi pojam veže na pojmove koji već postoje i tek kroz njih mijenja njihovo značenje. Cilj nije pobijediti u raspravi, nego promijeniti mapu tako da se novom pojmu moraju prilagoditi i oni koji ga danas odbacuju.
Četvrto, opcija ne traži legitimaciju u tuđim stožernim pojmovima. Tko dokazuje da bolje od vlasnika ispunjava njegov pojam, prihvaća vlasnikovu mjeru i ostaje u njegovoj mapi. Opcija mora izgraditi vlastiti stožerni pojam, onaj koji je legitimira i na koji se veže sve ostalo što govori. Vlasništvo nad temom tada radi za nju: svaki put kad tema postane relevantna, automatski jača i opcija koja je posjeduje. U Americi republikanci dobivaju svaki put kad se raspravlja o kriminalu i porezima, a demokrati kad se raspravlja o zdravstvu i obrazovanju, pa sam fokus javnosti jača vlasnika teme.
Peto, vlasništvo nije trajno. Gubi se onog trenutka kad ga netko uspješno dovede u pitanje, a s njim se gubi i legitimitet. Zato opcija smije posjedovati samo pojam koji je spremna primjenjivati i na sebe, jer će ga protivnici upravo time dovoditi u pitanje.
Šesto, za sve to ne treba aparat. Mapu danas oblikuje svatko tko razumije pravila po kojima se ona gradi. Mala grupa ljudi koja ta pravila poznaje ima stvaran utjecaj, ali trajnu snagu dobiva tek kad njezin pojam prihvate i nose ljudi izvan nje.
Ključ je, međutim, u samoj ugradnji. Kad se pojam po pravilima prisutnosti, kontinuiteta i povezanosti integrira u javnu mentalnu mapu, stvar postaje samoispunjujuće proročanstvo. Ljudi se pojmu prilagođavaju jer vide da mu se prilagođavaju drugi, time ga dodatno jačaju, a svaka nova pojava teme jača opciju koja ga posjeduje.
Gubitak legitimiteta otvara prostor, ali ga ne popunjava. Stara vlast konačno pada tek kad u mapi već postoji netko tko legitimitet ima. Kad vlasnik stožernog pojma ispadne iz igre, mapa ne ostaje prazna, nego čeka onoga tko je spreman zauzeti prazno mjesto.
Jedini važan alat u političkom procesu nije ni novac ni status, već pristup javnoj mentalnoj mapi i znanje kako se ona kreira. Sve ostalo proizlazi iz ta dva parametra.
Izvori
- “Kako je ekocid demontirao HDZ“, “Ritam promjene?“, “Kognitivna lakoća i novi narativ“, “Desnica kao grobar suverenosti“, “Kako agenture stvaraju političke opcije” i “Astroturfer-Trovač osnovni alat binarne kontrole“, gpgale.blog
- Elisabeth Noelle-Neumann, “The Spiral of Silence: A Theory of Public Opinion”, Journal of Communication, 1974
- Walter Lippmann, “Public Opinion”, 1922
- Serge Moscovici, “La psychanalyse, son image et son public”, 1961
- John Petrocik, “Issue Ownership in Presidential Elections, with a 1980 Case Study”, American Journal of Political Science, 1996
- Bojkot trgovina: Radio Slobodna Europa, tportal
- Lika: HRT, BBC, Radio Slobodna Europa, Novi list, Index, Dnevnik.hr, Hrvatski sabor, Dalmatinski portal, Glas Istre
- Epstein: A&E
Odgovori