(o glavnom mehanizmu porobljavanja kroz divide et impera)
General Ante Gotovina uhićen je 7. prosinca 2005. na Tenerifima. Uhitila ga je španjolska policija, ali ga je pronašla hrvatska vlada. HDZ-ova vlada, ona ista stranka koja je četiri godine ranije punila splitsku rivu u obranu generala. Sanader je nekoliko mjeseci prije toga osobno nazvao Carlu Del Ponte i javio joj gdje je Gotovina, a Europska unija istoga dana kad je Del Ponte pozitivno ocijenila hrvatsku suradnju otvorila je pristupne pregovore.
Dvije godine kasnije, 25. studenoga 2007., HDZ je dobio izbore. Osvojio je 66 mandata, deset više od SDP-a.
Kako stranka koja je predala generala dobije glasove onih koji su generala branili? Na to pitanje postoji standardni znanstveni odgovor. Smatram da je pogrešan. Jer svjedočio sam političkoj izdaji bezbroj puta i reakcijiama građana na izdaju.
Standardno tumačenje
U političkoj znanosti pojava se zove “samo Nixon može otići u Kinu”. Formalni model dali su Alex Cukierman i Mariano Tommasi 1998. u American Economic Review. Logika je sljedeća: politiku protivnu interesima vlastitog biračkog tijela najlakše provodi stranka kojoj to tijelo vjeruje. Antikomunistu Nixonu nitko nije mogao pripisati simpatije prema komunizmu, pa su mu birači povjerovali da otvaranje prema Kini ima dobre razloge. Po istoj logici, domoljubnoj stranci birači vjeruju da i predaja generala ima dobre razloge, a sindikati vjeruju socijaldemokratima da i rezanje radničkih prava ima dobre razloge.
Ključna riječ te teorije je vjerodostojnost. Birač ne vidi izdaju, jer vjeruje onome tko je čini.
Zašto se ne slažem
Birač je vidio upravo izdaju. Vidio ju je odmah i nazvao ju je pravim imenom.
Čovjek koji je 2001. stajao na rivi znao je 2005. što znači akcijski plan za uhićenje. Nije trebao analitičara da mu objasni kako je Gotovina zamijenjen za datum otvaranja pregovora. Kad je Milanovićeva vlada 2014. mimo socijalnih partnera poslala novi Zakon o radu u Sabor, Krešimir Sever nije govorio o nužnoj reformi nego o pomoru radništva. Kad su 5. srpnja 2015. Grci na referendumu s više od 61 posto glasova odbili uvjete vjerovnika, a Ciprasova vlada tjedan dana kasnije prihvatila oštrije uvjete od odbijenih, ljudi su izašli na provjede. Nitko od njih nije bio obmanut, umjesto toga bijes je bio sveprisutan. Bijes zbog izdaje.
Teorija vjerodostojnosti pretpostavlja birača koji ne vidi. Stvarni birač vidio je sve. Teorija promatra samo konačni ishod, birača koji ostaje uz svoju stranku, i taj ishod čita kao povjerenje. Ali između izdaje i ostanka dogodilo se nešto drugo, nešto što teorija preskače. Nije se “dogodilo” povjerenje. Dogodio se gubitak oslonca, a nakon njega brza racionalizacija.
Oslonac
Da bi se to razumjelo, treba krenuti od pitanja što je zapravo ropski položaj.
Rob nije onaj tko nosi lance. Rob je onaj tko ne može odbiti. Uvjete njegova života postavlja netko drugi, a on ih prihvaća, jer nema mogućnost da ih ne prihvati.
Čovjek sam pred vlašću je potpuno bespomoćan. Iza njega nema organizirane sile, nema zajedništva koje bi stalo uz njega i dalo moć njegovom “ne”. To strukturirano zajedništvo je oslonac.
Za većinu ljudi politička opcija upravo je taj oslonac. Ne zato što je savršena, nego zato što je jedina. Manjina ima i druge oslonce: novac, poziciju, veze, uzak krug ljudi koji je drži. Većina ima samo svoje. Svoju opciju, svoje autoritete, svoje ljude s kojima dijeli isti pogled.
Kad te napadne protivnička opcija, oslonac ostaje. Protivnik te nikad nije branio, pa ti ništa ne može ni oduzeti. Ti se ljutiš, tvoji su uz tebe, i boriš se. Kad te izda vlastita opcija, gubiš upravo ono na što se jedino možeš osloniti. Protiv koga da izađeš? S kim? Kojim mehanizmom? Ne postoji nijedan mehanizam artikulacije političke volje kojim bi izdaju mogao kazniti. Druga strana za tebe je neprihvatljiva, a vlastita ti je okrenula leđa.
Iz toga ropski položaj slijedi nužno, bez ijednog dodatnog koraka. Tko izgubi oslonac, ostaje sam i bez opcija. Tko je sam i bez opcija, ne može odbiti. Tko ne može odbiti, prima tuđe uvjete. Nisu potrebni ni policija, ni prijetnja, ni lanci. Dovoljno je da iza tebe nema nikoga.
Brza racionalizacija
Čovjek ne može dugo živjeti sa spoznajom da je prodan i da ne može učiniti ništa. Ta spoznaja je mnogima nepodnošljiva. Zato je brzo pretvara u nešto što se može podnijeti. Izdaju pretvara u nužnost.
Govori sebi da se moralo. Da je takav svijet. Da bi drugi bili još gori. Da je Europa važnija od jednog generala. Da je fleksibilnost tržišta rada neizbježna. Da Grčka nije imala izbora.
Racionalizacija pritom ne mora biti izmišljena. Dobiva se servirana, od iste stranke koja je izdala. Kad je Sanaderova vlada 2008. povukla primjenu ZERP-a na članice Europske unije, Sanader je u Bruxellesu objasnio da je to u skladu s hrvatskim interesima, jer je najveći hrvatski interes ulazak u Uniju. Kad je Mrsić branio Zakon o radu, govorio je o fleksibilnijim oblicima zapošljavanja. Gospodar ne nudi samo nove uvjete, nego i objašnjenje zašto su ti uvjeti dobri. Rob bez opcija to objašnjenje prihvaća, jer drugog nema.
Brzina s kojom se to događa najbolji je dokaz da se ne radi o povjerenju. Povjerenje se ne slama i ne obnavlja u nekoliko tjedana. U Grčkoj su ljudi prosvjedovali nekoliko dana, a onda su se razišli. Na prijevremenim izborima 20. rujna iste godine Syriza je ponovno pobijedila. Narod koji je u srpnju rekao “ne” u rujnu je glasao za one koji su to “ne” pogazili. To nije vjera. To je čovjek koji je osjetio da nema kamo i koji je izdaju progutao kao nužnost.
A alternativa je postojala. Dvadeset i pet zastupnika napustilo je Syrizu upravo zbog memoranduma i osnovalo Narodno jedinstvo. Dobilo je 2,86 posto glasova i ostalo ispod praga od tri posto. Izlaznost je bila 56 posto, najniža od obnove demokracije 1974. Ni u Hrvatskoj 2007. nije nedostajalo izbora: desno od HDZ-a stajao je HSP, i dobio je jedan mandat.
Zašto se takvi oslonci ne aktiviraju? Zato što mala stranka nije oslonac. Oslonac je ono što može odbiti u tvoje ime, a stranka od dva ili tri posto ne može odbiti ništa. Glas za nju ne vraća moć odbijanja, nego samo potvrđuje da je više nemaš. Isto vrijedi za građanske inicijative i sindikate koji se odvoje od stranaka: imaju glas, ali nemaju snagu. Zato većina bira između dvije stvari, ostati uz one koji su je izdali ili ne izaći uopće. U Grčkoj je skoro polovica birača ostala kod kuće.
Teorija vjerodostojnosti vidi birača koji ostaje i zaključuje da vjeruje. Ja vidim birača koji ostaje jer mu je oduzeto sve osim preživljavanja.
Isti recept, obje strane
Zato desnica rastura suverenost, a ljevica radničku solidarnost. Svaka strana radi ono što bi onoj drugoj izazvalo otpor, jer jedino ona može razoružati vlastite ljude.
Desnica je predala generale, odgodila ZERP četvrti put u pet godina, pustila MOL da izmjenama dioničarskog ugovora preuzme upravljanje INA-om, i na kraju ukinula kunu. Od 1. siječnja 2023. Hrvatska nema vlastitu monetarnu politiku.
Ljevica je u Hrvatskoj donijela Zakon o radu 2014., protiv volje i sindikata i poslodavaca. U Njemačkoj je Schröderov SPD, a ne demokršćani, proveo reforme Hartz IV kojima su skraćene naknade za nezaposlene i uvedena prisila na prihvaćanje slabije plaćenog posla. U Grčkoj je najljevija vlada u Europskoj uniji potpisala memorandum koji je narod upravo odbio. Sindikat koji bi takve zakone pod desnom vladom dočekao generalnim štrajkom, pod lijevom je vladom ostao bez oslonca.
Zaključak
Ljudi nisu obmanuti. Ljudi su porobljeni. Razlika je u tome što obmanuti čovjek može otkriti obmanu i pobuniti se, a čovjek bez oslonca zna sve i ne može ništa. Zato racionalizira, i zato ostaje.
Želite li uništenje suverenosti, glasajte za desne stranke. Želite li uništenje solidarnosti, glasajte za lijeve stranke. Želite li suverenost i solidarnost, morat ćete potražiti oslonac izvan tih opcija.
Odgovori