Noć je, selo spava. Negdje na rubu sela jedan pas podigne glavu. Nanjušio je nešto, neki čudan miris, nešto što tu ne pripada. I zalaje. Ubrzo se javi drugi pas, pa treći, pa svi psi u selu. Nakon par minuta lavež probudi i selo. Ljudi izađu, pogledaju okolo i skuže da psi nešto osjete. Pričekaju desetak minuta i vrate se natrag u krevete.
Psi su obavili posao. Budni su od trenutka kad je prvi zalajao, a nakon par minuta budno je bilo i cijelo selo. I ništa se nije dogodilo.
U našoj ljudskoj zajednici imamo i mi svoje pse. Zovu se “probuđeni”, tako i sami sebi tepaju. Za vrijeme pandemije osjetili su bullshit. Skužili su da su HDZ i SDP krila iste ptice, da postoji duboka država i da establišment ima čitav niz loših namjera. Nanjušili su nešto. I točno, oni jesu probuđeni. Baš kao ti psi.
Ali možemo li za pse reći da su osviješteni? To što su namirisali neprijatelja ne čini ih osviještenima, samo probuđenima. Pas zna da nešto smrdi. Ne zna što je to, odakle dolazi ni što s tim.
Psihologija za taj zastoj ima opis. Arie Kruglanski potrebu za kognitivnim zatvaranjem opisuje kao želju za definitivnim znanjem o nekom pitanju. Ona djeluje kroz dvije sklonosti: doći do zaključka što prije i zadržati ga što dulje. On i Donna Webster to su nazvali “seizing” i “freezing”, zgrabiti pa zamrznuti. Probuđeni su zgrabili miris i zamrznuli se u njemu. Miris može biti potpuno stvaran. Ali on je početak razmišljanja, a ne njegov kraj.
I tu dolazi paradoks. Taj ljudski pandan psima iz sela laje i laje i laje. Masovno dijele objave i tekstove, a da im kroz glavu ne prođe ništa. A selo ih je odavno čulo. Prema Ipsosovu Crobarometru, u kolovozu 2022. pogrešnim je smjer smatralo 73 posto. U listopadu 2025. smatralo ga je 69 posto, a kao najveće probleme ljudi su navodili skupoću, niske plaće i korupciju. Iz koje god racionalizacije, manje je bitno. Selo je budno godinama.
Oni koji nisu na sebe preuzeli ulogu pasa ne vide nikakav smisao da i oni laju u selu koje je lavež već čulo. Lajanje je odradilo svoj posao. Da ih laje deset puta više, ništa se ne bi promijenilo.
Zašto onda psi ne prestaju? Kognitivni znanstvenik Steven Sloman tvrdi da ljudi misle kako razumiju više nego što razumiju jer tuđe znanje brkaju s vlastitim. U pokusu koji je 2016. proveo s Nathanielom Rabbom, ispitanici su vlastito razumijevanje nekog fenomena procjenjivali višim kad im je rečeno da ga znanstvenici razumiju. Kod probuđenih tu ulogu preuzima čopor. Psi laju jedni drugima i svaki misli da onaj drugi zna što je u mraku.
I tu dolazimo do apsurda i do horizonta spoznaje, koji je kod probuđene ekipe izrazito ograničen. Taj horizont je zatvoren u kružnoj argumentaciji. Kad se selo vrati u krevete, probuđeni to ne čitaju kao znak da ih je selo čulo, nego kao dokaz da selo spava. Filozof C. Thi Nguyen razlikuje epistemički mjehur od eho komore. U mjehuru drugi glasovi jednostavno nisu prisutni, a u eho komori članovi su dovedeni do toga da sustavno ne vjeruju vanjskim izvorima. Mjehur se može probušiti samim susretom s dokazima, dok eho komora u svojim kružnim argumentacijama ostaje nepoljuljana. Svaki seljak koji se vrati u krevet postaje dokaz da treba lajati još jače.
Kod nekih mentalnih zamki treba postaviti dva, tri, četiri pitanja da se dođe do ruba takvog horizonta. Ovdje je dovoljno jedno, jer ne dolazi izvana, nego iz njihove vlastite premise. Ako je cilj da se selo probudi, onda:
I šta ako cijelo selo bude lajalo?
Na tom pitanju cijeli se konstrukt raspada. Ono traži objašnjenje mehanizma: kako, korak po korak, iz laveža nastaje promjena. Upravo tu leži slaba točka koju kognitivna znanost zove iluzijom dubine objašnjenja. Leonid Rozenblit i Frank Keil pokazali su da ljudi misle kako razumiju patentni zatvarač ili vodokotlić, a kad ga moraju objasniti, sami shvate da ga i ne razumiju najbolje. Philip Fernbach i suradnici prenijeli su to 2013. na politiku. Kad su ljudi morali detaljno objasniti kako neka politika funkcionira, iluzija razumijevanja je oslabila, a stavovi su postali umjereniji. Kad su samo nabrajali razloge za svoj stav, toga učinka nije bilo. Lavež je nabrajanje razloga. Objašnjenje mehanizma probuđeni nikad ne daju.
Zašto ih to pitanje ne natjera na razmišljanje? Tu je srž cijele priče: porobljavanje jasnoćom. Isti Nguyen u radu “Zavodljivost jasnoće” (The Seductions of Clarity) iz 2021. tvrdi da nam osjećaj jasnoće služi kao signal za kraj razmišljanja. Zbunjenost nam govori da treba istraživati dalje, a jasnoća da smo gotovi. Ako netko sustavu uvjerenja udahne prenaglašen osjećaj jasnoće, može nas navesti da prestanemo prerano, prije nego primijetimo pukotine. Takav sustav pritom ima prednost, jer se ne mora opterećivati točnošću.
Svako pitanje koje razbije tu lažnu jasnoću ostavlja nelagodu. Ali ta nelagoda ne navede pse da promisle, nego ih natjera da se odmah vrate u svoju iluziju. Kruglanski i suradnici pokazali su da ljudi s jakom potrebom za kognitivnim zatvaranjem osjećaju više nelagode kad naiđu na nedosljednost u onome što misle. Pas ne ostaje u mraku s pitanjem. Vraća se u lavež, jer mu lavež vraća osjećaj da zna, a s njim mir i sigurnost. A taj mir je potpuna laž. Miris je možda stvaran, ali jasnoća da lavež išta rješava nije.
Tako probuđeni ostaju u vlastitim kognitivnim balonima čije su postavke davno demantirane. Prva postavka je da selo spava, a ankete godinama pokazuju da je budno. Druga je da će više laveža donijeti promjenu, a lavež traje godinama dok ankete iz godine u godinu pokazuju isto. Takav balon doslovno ne nosi nikakvu dodatnu vrijednost. Ne donosi selu ništa što selo već ne zna. Samo ponavlja ono što su svi odavno čuli.
Kad ipak pokušaju dati odgovor, dogodi se glupost tipa: svi ćemo odbiti sudjelovati. Kratko, jasno i umirujuće. Evo, odbij sad sudjelovati. Ne postoji presedan da je cijelo selo ikad odbilo sudjelovati. Uvijek će postojati dio ljudi kojima ovo paše i kojima je u interesu da se događa ovo što se događa. Ekonomist Mancur Olson razložio je to još 1965. u “Logici kolektivnog djelovanja”. U velikoj skupini zajednički interes nije dovoljan da ljudi djeluju zajedno, jer se svakome pojedinačno više isplati čekati da trošak podnesu drugi. Male skupine s koncentriranim interesom organiziraju se lakše od velike, raspršene većine.
Poanta nije lajati. Poanta je napraviti korake koji će riješiti razlog zbog kojeg su psi zalajali.
Ako razinu svijesti definiramo kao broj pitanja potrebnih da se obori nečija kružna pozicija, kod probuđenih taj je broj jedan. Probuđeni jesu budni, ali nisu osviješteni. Porobljeni su jasnoćom koja im daje mir umjesto odgovora. I paradoksalno, najmanje su svjesni među nama.
Odgovori