Zamislimo jedno selo. U tom selu živi čovjek koji je godinama najjači među svima. Nitko mu nije ravan. Ide okolo i radi što hoće.
Ako imaš sendvič, dođe i uzme ga. Ako mu se suprotstaviš, prebije te. Ako imaš lijepo polje graška, dođe, pokupi što mu treba, ostatak zgazi i zapali. Ako mu se netko ne sviđa, jednostavno ga prebije pred svima. Ako mu se svidi neka žena, uzme je silom.
S vremenom cijelo selo nauči jednu stvar: s tim čovjekom se ne raspravlja. Ljudi šute, sklanjaju se, trpe. Sigurno ne zato što ga vole i poštuju, nego zato što je jači i opasan.
Ali dok godine prolaze počinje se događati nešto drugo. Taj čovjek počinje slabiti. Više nije tako brz. Više nije tako snažan. Ponekad ga zaboli koljeno, ponekad ostane bez daha. A u selu sada postoji mnogo ljudi koje je kroz godine ponizio, opljačkao, pretukao ili samo silovao.
I sada dolazi pitanje. Što takav čovjek napravi kada prvi put osjeti da više nije najjači?
Jel dođe na trg i kaže: “Ljudi, znate što? Malo smo se šalili svih ovih godina. Ajmo sada sve zaboraviti.” Naravno da ne.
Jer on zna nešto što svi u selu znaju: iza njega je duga lista ljudi kojima je uništio život. Ljudi koji su godinama čekali trenutak kada više neće biti najjači.
Zato takav čovjek ne priznaje slabost. On radi suprotno. Postaje glasniji. Postaje agresivniji. Hoda selom i još jače lupa šakom po stolu. Ponaša se kao da je sve isto kao prije. Ne zato što je još jači nego prije, nego zato što zna da ako prizna slabost – kraj je. Jer zna što se događa onog trenutka kada spusti gard. Tada počinje naplata.
Zato postoji ona stara izreka: vrč ide na vodu dok se ne razbije. I upravo tu analogija dobiva svoj smisao.
Kada danas gledamo kako Amerika vodi otvoreni rat protiv Irana – pojavljuje se isti paradoks. Iran je danas znatno jači nego što je bio prije dvadeset godina (u smislu obrane, tehnolgije, resursa i saveznika). A Amerika je danas, u odnosu na vlastitu poziciju iz tog vremena, znatno slabija (ekonomski, vojno, politički, reputacijski – imperij na samrti).
Pa se postavlja pitanje: ako to nisu mogli ili se nisu usudili napraviti prije dvadeset godina kada su bili na vrhuncu, zašto to rade sada — u trenutku kada je, strateški gledano, jasno da njezina povijesna etapa hegemona broji zadnje dane?
Odgovor je isti kao u priči o seoskom nasilniku. Nasilnik ne eskalira kada je potpuno siguran u svoju snagu. Eskalacija je uvijek opasna i nepredvidiva. On eskalira kada počne osjećati da mu snaga nestaje. I da zapravo nema više izbora.
Jer priznati slabost za njega nije opcija. Iza njega postoji previše ljudi kojima je stao na žulj, previše života koje je uništio i previše neprijatelja koji samo čekaju trenutak kada više neće biti najjači.
Zato ne spušta gard. Ne priznaje slabost. Ne povlači se. On ide još glasnije, još agresivnije i još nasilnije. Jer on zna da onog trenutka kada prestane glumiti da je najjači – počinje njegov pakao.
I zato vrč ide na vodu još jednom, pa još jednom, pa još jednom – sve dok se napokon ne razbije.
Odgovori