Biološka razlika između muškaraca i žena nije samo u tijelu, nego u raspodjeli rizika, varijabilnosti i društvenih uloga. Kada se govori o tome zašto povijest pamti uglavnom muškarce kao pionire, istraživače, inovatore ili osvajače, rasprava se često zarotira prema društvenim konstrukcijama, kao da su pravila civilizacije nastala u vakuumu. No društvo je oduvijek samo reflektiran i organiziran oblik jedne dublje logike: evolucijske činjenice da je muškarce lakše izgubiti. Objašnjenje je jednostavno – reproduktivni kapacitet žene je ograničen, dok je muški gotovo neograničen. Jedna žena može roditi mali broj djece, jedna za drugim, kroz strogo ograničen vremenski prozor. Jedan muškarac, naprotiv, može oploditi više žena u kratkom roku. Zbog toga je svaka žena dragocjeni resurs za opstanak skupine, dok je muškarac, iz perspektive gola preživljavanja, zamjenjiviji. To ne znači da muškarci nisu važni, nego da evolucija njihovu ulogu raspoređuje drukčije: ako se s nekim može riskirati, onda se riskira s njima.
Upravo zbog toga nastaje ključan biološki fenomen: muška varijabilnost. Priroda dopušta, čak i potiče, da u muškoj populaciji postoji šira raspodjela osobina – više genija, ali i više katastrofalnih promašaja. Muškarci češće završavaju na krajevima skale: ekstremno hrabri, ekstremno destruktivni, ekstremno kreativni, ekstremno bilo što. Žene su evolucijski stabilnije i bliže sredini distribucije jer je stabilnost ono što štiti reprodukciju. Muškarci su, metaforički i doslovno, eksperimentalni materijal vrste. Rezultat toga je da društva kroz povijest muškarce stavljaju na mjesta gdje je ishod ili slava ili smrt. Na faktičnom ili simboličnom planu. Od ratnih pohoda, ekspedicija i gradnje civilizacijskih temelja do modernih rudnika, građevina i teških industrija, muškarci su ti koji nose najveći dio smrtnog rizika. Statistika je neumoljiva: velike većine žrtava na radnom mjestu, žrtava ratova i, danas, beskućnika su muškarci. To nije politički konstrukcija nego biološki obrazac preveden u društvenu praksu.
Slika muške sudbine možda se najjasnije iščitava u jednoj sintagmi: na jednog pukovnika idu stotine neimenovanih pokojnika. Povijest bilježi samo one rijetke pojedince koji se probiju na vrh, koji prežive sve filtere, koji imaju i sposobnost i sreću. Ali za svakog od njih postoji golem broj onih koji su krenuli istim putem, riskirali jednako ili više, i nestali bez traga, bez spomena, bez ikakva priznanja. To vrijedi za istraživače, izumitelje, ratnike, umjetnike, industrijske pionire. Za svakog jednog koji uđe u enciklopediju stoje tisuće koji su pali putem, stradali u anonimnosti ili jednostavno nisu imali dovoljno sreće. Ako želimo razumjeti povijesnu sliku, moramo razumjeti da su knjige ispunjene muškim imenima ne zato što su muškarci inherentno sposobniji, nego zato što su izloženi većoj varijabilnosti i većem riziku. Enciklopedije pamte pobjednike, ali ne pokazuju masu poginulih ili propalih koji su činili istu populaciju.
Muškarci su evolucijski instrument rizika, žene instrument stabilnosti. To ne znači da je muška sudbina povlaštena – često je upravo suprotno. Muškarci su ti koji češće ginu, češće propadaju, češće ostaju na dnu. Moderni beskućnici samo su suvremeni ostatak drevnog obrasca u kojem društvo amortizira svoje najteže ekonomske i socijalne lomove preko muške populacije. Istovremeno, rijetki koji se uspinju do vrha postaju simboli napretka, ali cijena tog uspona zauvijek ostaje nevidljiva.
Kada se sve to sagleda kao cjelina, jasno je da su povijest i društvo oblikovani prema biološkoj matrici koja je starija od civilizacije. Varijabilnost, rizik i zamjenjivost oblikovali su mušku ulogu; stabilnost, ograničenost i nužnost oblikovali su žensku. Enciklopedije su pune muških imena jer bilježe rijetke koji su izdržali ekstremnu selekciju, ali njihova priča vrijedi samo ako u pozadini vidimo i cijelu vojsku onih čiji se životi nikada neće spomenuti. Povijest pamti vrh, ali vrh postoji samo zato što je cijela planina izgrađena od nevidljivih, neprepoznatih i neimenovanih.
Odgovori